Odgovor kućnog majstora na pitanje za sledeći slobodan termin u fiskulturnoj sali poslije rekreacije sirovih a netalentovanih likova.
Prošli su praznici, i omiljena sportska disciplina je izbacivanje masti, alkohola i raznoraznih toksina nataloženih u onome što je ostalo od organizma u prethodnih mjesec- dva. Najlakše je izbaciti kroz redovan seks. Oni koji to ne mogu sebi priuštiti snalaze se kako znaju, najčešće rekreacijom.
Dogovor je pao. Iznajmljena je fiskulturna sala u obliženjem selu, jer je to ekonomski najprihvaljivija ponuda, rezervisan je večernji termin, a naročit ekskluzivitet mu daje obližnja kafana u kojoj Slađa radi drugu smjenu.
Ušli smo u salu, nije naročito velika, taman za nas. Niko se nije svečano oblačio za rekreaciju kao što to rade oni po državnim preduzećima kad iznajme gradsku dvoranu. Na meni, stranačka majica umrljana fasadom, gaće k'o u Maradone '86-e , i patike sa kojih pri svakom koraku spada malo piljevine. Manje- više niko ne odskače u pogledu imidža.
Podijelili smo se u dvije ekipe. Pošteno. Jedan koji zna igrati, jedan koji može trčati, i trojica onako. Neko sa stomakom do zuba, neko mršav i progorio na leđima od cigara...
Sve je otvoreno i svaka je prognoza nezahvalna, naročito kad se zna da pobjednička ekipa dobija dvije kištre pive, a najbolji igrač 10 rečenica sa Slađom a da ga niko ne ometa.
Od početka, obe ekipe su nametnle silovit tempo, što je rezultiralo pjenom oko usta, jer su silovna hrana i alkohol uzimali danak a cigare učinile da moja pluća proizvode zvuk nejakog cikulara koji prelazi preko drveta punog vrževa. Osjećao sam se jednako izgubljeno kao Džej koji pokušava Barseloni oteti loptu. Nako 4 minute ovakvog tempa, zasušili smo česmu.
Nismo nešto vješti loptanju, a kao što je opštepoznato, visok ulog ubija svaku ljepotu u igri, pa tako i u ovoj našoj , koja je tek s vremena na vrijeme porprimala obrise fudbala. Gledaš prvo da ošineš protvnika po nogama, ako ne ide, gledaj da ga nabiješ loptom, ako ni to ne ide, gledaj đe gol. Nema kornera, nema auta, igra se sa matinelama. Nema ni faula. Lopta leti k'o rikošet i često se nečija faca, posllije žestokog duela, parkira na zid ili ostane zaglavljena među onim skalicama.
Kad smo probili onaj prvi čep i znoj uradio svoje, bilo je mnogo lakše igrati, ali kvalitet igre je i dalje jurio rekord u negativnom smislu.Poslije nekih 40 minuta moj saigrač je pogodio gol ni sam ne znajući kako. Očigledno je ko dobija priliku kod Slađe pa je splasnula želja za daljim igranjem, a on ponosan, postao je više od igre, nešto kao Ronaldo ili Džordan.
Pozvali smo majstora da iskubicira cijenu. Kad je otvorio vrata počeo se tući u prsi k'o moja mati kad me čeka iz kafane. Sala je ličila na Kabul, a mi ni na šta.
-Iznajmio sam vam salu za 25 KM, a vidi šta sam našao. Dvije neonke i rešetka preko njih 30 KM, Otpao poklopac sa kutije vatrogasnog crijeva, 20 maraka, dva slupana prozora 30 maraka,da sam vas makar gledao pa da mogu da kažem neporcjenjivo, al jebi ga.
-Šefe , može i iduće sedmice i idući termin.
- MRŠ KERU, SAD SI POIGR'O I NIKAD VIŠE, ZVAĆU VAS KAD BUDEMO RUŠILIOtišli smo kod Slađe da proslavimo pobjedu i povratimo dušu. Kad smo vidjeli kako piva klizi rješili smo da češće dolazimo na rekreaciju...
