
Hodajući u Melburnu, skreneš slucajno sa glavnog puta. I tako hodaš i naletiš na kamen. Ideš dalje jedno 100 kilometara i naletiš na žbun, pa onda posle 4 dana hodanja na pustinju. Oko tebe crveni pijesak i nigdje nikoga nema. Možes gologuz da trčiš po pustinji dva dana i da ti niko ne vidi kitu kako mlatara. Onda još ideš, preskaceš preko milion kengura, u letu hraniš dingoe i koale i 149 sati kasnije stigneš u Pert i piješ 10 litara vode odjednom.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Jebo si mu kevu sa trčanjem po pustinji :D
što nisi skrenuo levo kod Albukerkija?
+ Odlično...inače većina Srba misli da se ova zemlja zove Austrija...
primer: Zašto nam nisu svirali penal protiv Austrije?
Земља обећана! :)
danas se bas mislim: u kom trenutku svog zivota neko odluci da zivi u Australiji.... pi...
U trenutku kad nemaju drugog izbora.:)
Hahahahahaha, sviđa mi se.
+