Autodestruktivci

Čudna fela. Primjerci za ispitivanje Južnoafričkog instituta za proučavanje majmunske sociologije. Kao kamikaze bez komandanta koji se besciljno zaleću u zidove i odlaze uz prasak ne ostvarujući nikakav cilj i ne pomažući svojim saborcima. Primjerak takve vrste svjesno ide protiv sebe, ali ne kako bi se žrtvovao za drugog, ne da bi usrećio nekog, nego jednostavno jer mu se samo na trenutak to učinilo kao dobra ideja.

On zna da će da mu se obije o glavu, ali nešto ga ipak vuče. Neki životinjski instinkt, neki super rijedak gen za koji se smatralo da je izgubljen još u vrijeme otkrivanja točka. Mislili su da je poglavičin šurak, koji je na krdo mamuta krenuo naoružan grančicom Nilske vrbe bio poslednji nosilac istog. Prevarili su se. Gen živi. I živjeće dok je svijeta.

On je mazohistički manijak, koji međutim u sopstvenom bolu ne nalazi zadovoljstvo. Ne, jer da je tako, njegovo postojanje bi bilo logično. Njegovi postupci ne bi izazivali transfere i pucanje čelenki pod dlanovima. Njegovu vrstu vidimo svuda. Ima ih u komšiluku, gradu, internetu. U svim onim ''funny compilation'' klipovima na jutjubu koji su prepuni likova koji na rolerima pokušavaju da preskoče dvospratnicu pomoću skejt rampe. U svim onim klincima koji ostave svoje govno ispod katedre i viknu SUPRAJZ kada profa skonta trik. Među svim onim cirkuskim prikazama koji se glupiraju zarad sopstvenog blama. Oni su tu, ne treba tražiti daleko.

Tu su da nas podsjećaju da glupost zaista nema granice. Jer budala uči na svojim, pametan na tuđim greškama, a neki ljudi jednostavno nikad ne nauče. Vječno se brčkaju u baricama ispunjenim sopstvenim fekalijama, igraju se, smiju se, i zbunjeno gledaju gore čekajući neki znak odobravanja, neki milostivi pogled ili riječ ohrabrenja, kako bi sa suncem u očima i govancima u kosi nastavili sa životarenjem.