
Čarobno vreme kada banke postanu prepune starijih gradjana lepe nam zemlje. Nema ničeg lošeg u tome, ukoliko nemate obavezu tipa - uplata školarine/upisnine pa se nadjete u sred prostora koji izgleda kao bar zamrznut u vremenu, gde se muzika stišala, a svi stoje oko šanka. U tom "baru" barmeni rade brzinom recipročnom u odnosu na mesto koje u redu zauzimate i to što ste bliže oni su sporiji. Povrh toga treba dodati sve pomente penzionere koji konstantno komentarišu kako se ne žure nigde, nije bitno stići prvi ili nije strašno propustiti nekog. Pod ovim zadnjim se podrazumeva da morate biti član neke penzionerske gilde, jer u suprotnom ostajete zarobljeni u moru gerijatara.
Ne kažem da ne treba propustati starije, ali ako u tome preterate, uz beskonačne "sine-ćero" pohvale ostajete da i vi postanete deo bara izgubljenog u vremenu.
"Barmen": Izvolite.
Bakica sa cegerom: Ja bi da podignem pare, znate.... (beskonačna priča o unuku, unuci, sinu, ćerci, bilo kojem rodjaku koji radi negde u inostranstvu...)
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.