
Ograđena trulim tarabama međusobno povezanim bagremovim prutevima, obrasla korovom i po kojim ružičastim cvetom, ova bašta liči na ruinu. Simboliše prebeg iz ruralizma u urbanizam i ostavljanje svete majke prirode i oca ratara da skapaju u ništavilu, dok njihova dečica taraju đonove velegradskim asfaltom.
Onda preskočiš tarabe, pregaziš korov i dođeš do središnjeg dela bašte od spolja nevidljivog, pomisliš na ovaj sentimentalni brankoćopićevski opis gore...
...grohotom se smeješ...
- Ugh... uuu, tićbra, šta je ovo, slonove ti kosti? Ko da sam namrkao lapo miće čarlijevog šina., utrnuše mi pluća.
- Opuštenje, drugar, to ti je domaćica, nikakve sintetike, samo stajsko đubrivo.
- Ajne rise! Gde si završio?
- Iz bašte boje sleza.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
baš poetično+
A slez ima boju kad procveta i beli i crni...
đed je uvek u pravu.