Alternativa odomaćenoj uzrečici ''nek bude kako je zapisano'', korištena od strane religioznijeg dijela populacije u posljednjim stadijumima prihvatanja bezizlaznosti situacije. Uzdah defetizma, uzdah vjere u više sile, jer iako se riječ ''bog'' koristi u sintagmi, njegovo značenje je šire, pa obuhvata sve sile poznate onome ko utjehu traži u njoj. Kada svi argumenti borbe presahnu, a na kraju slijepe ulice se konačno ocrta zid, čovjeku ostaje samo da se nada kako ''neko gore zna najbolje'' i da za njega ima plan, te da ništa što uradi neće zaustaviti točak života; isti onaj točak koji se bjesomučno kotrlja prema zidu, spreman da se raspe na komade i bitisanje iz teškog pretvori u nepodnošljivo. Božja, ili viša sila je posljednja instanca, ideal ljudske nade u kojoj zapis sudbine otkucan od strane višeg bića ne može biti loš za nas, ma kakav bio, jer mi na to ne možemo uticati, a bogom izaslani događaji nisu dobri ili loši, već indiferentni.
Ipak, u izgovaranju ove rečenice ostaje dijelić nade da će se situacija povoljno završiti po nas. Da će božja sila imati milosti, a kauzalnost događaja će nekako zaustaviti točak života prije nego što nas pregazi. Ponekad prerano predamo kormilo u božje ruke, a izgovaranjem naslovne rečenice gubimo kontrolu nad vlastitom sudbinom, dijelom iz straha i neznanja, a dijelom zbog lijenosti. Lakše je konju bez samara, pa makar i kada taj samar može biti spasonosan, u smislu da konja izmori prije nego što dođe do provalije. Ko zna, da smo malo više truda posvetili kormilu našeg broda, umjesto što smo dopustili talasima da nas nose, možda bismo se dokopali kopna, umjesto što molimo boga da nas izbavi od oluje.
- Mali, jel učiš ti šta? Kaže majka da ti je sutra kontrolni iz matematike.
- Ma ćale, kasno mi je sad da počnem, kad nisam učio prije. Biće kako Bog kaže, možda i ne budu teški zadaci.
- More, gasi taj računar i 'vataj se knjige da ne uzmem opasač pa ćeš da vidiš svog boga i prije nego što ti nešto kaže. Mrš u sobu, bre!
