
Mislim, bilo mi je dobro u Bledogradu. Često se setim nekog Rusa koga su pitali na ulici, kako mu se sviđa naš grad, a on kaže “lepo, tak mali, ali lepo”. Meni i nije bio mali. Bio mi je dovoljno veliki za sve. Verovatno bi tako i ostalo da nisu došli mali ljudi i napravili ga malim, u svakom smislu. Dolazili su ljudi i ranije, radili, studirali, osnivali porodice i zauzimali mesto u društvenom životu. Oni su došli zato što su to želeli, voleli ga, poštovali njegov duh i trudili se iz petnih žila da zasluže da postanu njegovi stanovnici. Ovi drugi su došli što su morali, noseći sa sobom očaj i bes, pa su odmah počeli da pate za svojim izgubljenim selima i da tebe, mene i svakoga krive što ne razumemo njihovu muziku, smisao za humor i njih same. Zbog toga su ojačali međusobne veze do krajnjih granica, a od nas napravili neprijatelje. Bledogradski duh je slabio. Povlačio se pred silom prostakluka, čiji su nosioci bili spremni da poginu za ideal, da svoja izgubljena sela prenesu pravo na Terazije.
Vukajlija, lijek koji je potisnuo iz upotrebe Edronax, Zoloft, Prozac, Aktivin H i ostale antidepresive. Nuspojave su: grčevi u trbušnim mišićima, suzenje očiju, ludački osmjeh i lako se navući na njega.
Psiholog · 20. Februar 2011.