Većina bogatijih domaćinstava u Vojvodini imala je jednu. Obično su zidane između prednjeg i donjeg dvorišta, preko puta štala. U njima bi leti i u jesen boravio živalj iz Bosne koji je dolazio trbuhom za kruhom u nadnicu.
Problem sa ovim kućima bio je posebno među mađarskim življem, gde su žene, nemirnog duha i poznate po znate već čemu, imale pred nosem non-stop visoke, kršne, bradate bosančerose, obično gole do pojasa i znojave pride, nasuprot svojih malih brkatih muževa opsednutih letinom.
Kasnije su iste građene podalje od kuće, nasred njive. Danas ih zovemo salaši. U srcu bačke ravnice imate nekoliko primera gde su građene u nizu, između dva sela, a i dan-danas nose naziv Mala Bosna.
Živalj se u Vojvodini menjao, u Maloj Bosni danas žive Bunjevci uglavnom, a u bosanskim kućama obično živi najstarija generacija porodice. Osim u topografiji, ovaj običaj rezultirao je i u visinskoj razlici između Mađara u Mađarskoj i Mađara u Vojvodini.
- Joj Slavica, kako sam se najebala sinoć, nemaš pojam.
- Iju Incuka, ta šta to divanite?
- Jonem noćem oko pola, do bosanski haz, kad moja Pištom uzela jedan batina pa po moj leđa.
- Au! Jel te mnogo ugrdio?!
- Nije. Ja glasno kazala. Nemoj Pišta, nisam sam. Nosim beba. On stala. Al izletela moja bosanac pa po moja Pišta udarila.
- Isuse! Incuka! Kako se to završilo?
- Probudila nađmama, znaš kako ona velik. Jedna ruka za glava bosnica, drugi ruka za glava od Pišta, pa im glave dum. Obe pale nasred dvorišta.
- Dobro da nađmama lako spava.
- Ma ona vraćala od bosanski haz.
