Božić je hrišćanski praznik kojim se proslavlja rođenje Isusa Hrista.
Tako bar kaže prva rečenica sa stranice "vikipedija". Vrijeme blagostanja, ljubavi i darivanja. Ljubav pršti na sve strane. Pršte petarde. Pršte rafali. Šestog u podne me budi “Ne volim te alija” popraćen pucnjavom i lomom iz traktorske prikolice na koju je okačen badnjak. To je valjda znak da je počelo. Kolektivno srbovanje, prejedanje i opijanje. Veoma blaženo Ii duhovno stanje, moram priznati.Blata do pasa, ne zna se ko gdje ide i ko koga mrzi, voli, ljubi, grli. Nemoguće je naći normalnu kafanu za sa mirom sjesti i popiti piće. I sam upadam u svu tu odvratnu mašinu uz solidnu dozu alkohola i zabavljam se, kako bi rekli, sa svom ostalom rajom. Otac mi u 8 ujutro upada u sobu sa riječima “Diži se, idemo kod bake i dede.” Ustajem, mamuran, blago pijan, ljuljam se onako pored kreveta. Gadim se sam sebi. To i jeste trenutak koji čekam, taj divni Božić sa bakom i dedom. Baka, koja je slijepa svake godine pravi česnicu i stavlja kovanicu u nju. Sve počinje fino, porodično, vesela i mirna situacija uz blage pošalice od strane mog oca. Naravno, nakon nekih sat vremena u priču se uvlači politika i postaje zamorno. Muka mi je od razne hrane koje sam se prejeo. Muka mi je od sokova, sinoćnjeg alkohola i nesanice. Odlazim kući, onako, vučem se k’o ranjena lisica. Ložim vatru i liježem da gledam TV. Misli mi lutaju neka 2 sata i odlučujem se za novi podvig današnjeg dana: Otići ću na kafu ! Odlazim do dvije kafane u koje izlazim i nijedna ne radi. Dan je već poprilično odmakao. Napolju minus. Prevrnute kante za smeće, razbijene flaše po cesti. Sve nekako odudara od onog finog, malo čistog mjesta koje nazivam svoj grad. Pijani ljudi još uvijek sjede u kafanama brljaveći uz srpske pjesme. Ljudi uopšte ne shvataju poentu.
Hristos se rodi !
nije bilo mjesta za "nik", a? :))))