Neoborivi pisani dokaz genijalnosti velikog Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Delo prepuno čiste prvoklasne filozofije koja se najbolje ogleda u sukobu ideja mladog Ivana Karamazova i Zosime, sve dok se te kontradiktorne misli ne sudare i sliju u jednu - baš onu koju čitalac odabere i proglasi pravom istinom. Priča obiluje jako slikovitim opisom naroda Rusije u datom vremenu, razmatra porodične odnose i oceubistvo, te kroz razgovore na impresivan način otkriva karakter široke lepeze dobro osmišljenih likova i njihove složene motive. Knjiga u sebi sadrži i legendarno poglavlje ,,Veliki inkvizitor", gde Dostojevski postavlja neka bezvremena pitanja i raspravlja o suštini čovekovoj i njegovoj sudbini sa Onim koji je za ljude platio krvlju svojom. Smatrana je biserom književnosti od umova poput Alberta Ajnštajna i Fridriha Ničea.
Poznavanje dotičnog dela, ili bar njegovog naslova, može biti i mera nečije pismenosti.
Karamazovi, ne KareLJini.
Slavna Vukajlija. Ima glupih stvari, ima bezveznih, ali ima i jako puno brilijantnih. Neću previše dužiti, samo odite tam pa vidite sami. Samo jedno upozorenje - ima ponešto napisano i na ćirilici (iako smatram da svako, ko kolko-tolko drži do opće kulture zna ćirilicu).
Skodin blog · 04. Septembar 2010.
Jedna od knjiga mog omiljenog pisca koju jos uvek nisam procitao. I stidim se zbog toga. I treba da se stidim :)
Nice ga je obozavao, dvojica genija koji su na vreme prepoznali nihilizam
Достојевски је једини психолог од кога сам нешто научио. (Фридрих Ниче)
Šteta što tek sada videh ovu defku. Verovatno najbolja knjiga koju sam pročitao +