
Čovek. Naizgled sasvim običan. Možda i jeste običan. Njemu ni u jednom trenutku ne ide u životu, a opet je srećan. Srećan spolja, a propada iznutra. Smeje se, a duša mu plače. Nekako, takvog čoveka retko možeš prepoznati.
On je fiktivni prosjak, koji ceo život zasmejava prolaznike za koru hleba i šoljicu toplog čaja. Sav radostan i spokojan dok ga šutiraju i pljuju. Takav čovek, sa tim fiktivnim prosjakom u sebi, često ima sve što mu treba, fizički. Nit gladan, nit žedan, ima krov nad glavom. Možda ima i porodicu. A tako je prazan iznutra. Ispunjen ništavilom koje izjeda.
Takav čovek nosi u sebi svoj jed, svoje tajne, razmišljanja, razočarenja, svoja osećanja. Čak i u grob. S' jedne strane srećan, a sa druge, nevidljive, totalno mizeran. Pola ima, još pola mu fali. A tu drugu polovinu, retko koji pronađe.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+++
svaka cast!
+
Samo se nadam da nije autobiografska :)
Nemi +
Svaki put me odusevis... +
Hvala svima. Ovo je polubiografska. Ja sam čovek sa 3/4 sreće. :)
Takav čovek dobija čir na želudcu. Ništa ne trpi, sve ispolji... verbalno ili fizički.
Otvori se, to mnogo znači. Ljudi su ipak, potrebni drugim ljudima.
+
Hvala na savetu Ming. :)