Čovjek, kako to gordo zvuči

Neprirodno snažan stisak za vilicu prenuo ga je iz sna. Gruba muška šaka blokirila mu je dotok vazduha. Otvorio je oči. Mrak. Grobno jeziv. Onaj pred svitanje. Čuo je frktanje svog konja i pucanje suvog granja pod nogama.
Čuo je glasove. Nepoznat jezik. Trgavši desnu ruku pokušao se mašiti za opasač. Uzalud. Mauzera ne bijaše tamo gdje je trebao stajati. Vojnička čizma mu gazaše šaku. Činilo mu se da se tona navalila na nju. Osjetio je čelik u desnom bedru. Osjetio je kundak na čelu. Osjetio je... Ništa. Sa tupim zvukom koraka usnula je i njegova svijest.

Probudila ga je hladnoća kamena. Ništa ne može biti hladno kao kamen. I opet tmina. Refleksno se uhvatio za desno bedro. Boljelo je. Oštro. Kao da su iznova i iznova zabijali sječivo u njega. Zaspao je na straži. Imao je fleš koji je njegovom umu pojasnio porijeklo rane i razlog situacije u kojoj se nalazio. Surova hladnoća kamena. Objašnjavala je bolje od svega.
Neko je nogom otvorio vrata. Pošla su naprijed i snažno se odbila od zida. Opet ruka na vilici. Stisak kao u samrtnom grču. Nabili su mu kapuljaču preko glave i užurbano ga poveli nekud. Boljelo je.

Plašio se za svoj život. Prvi put onako istinski. Doveli su ga negdje. Skinuli kapuljaču. Nalazio se u skučenoj sobi kompletno prekrivenoj bijelim pločicama. Na sredini poda se nalazio odvod. Ničeg drugog nije bilo. Disao je snažno. Kao da grabi poslednje pramenove vazduha. Strah. Bol. Dok ga je sjenka iza njega primoravala da klekne, suze mu zališe dječije lice. Imao je 23 godine. U oči mu opet upade onaj odvod. Tu će oteći krv, pomisli. Moja krv. Zaledio se. Osjeti hladnu cijev na potiljku. Hladnoća ga je mogla ubiti i bez metka. Molio je. Kao da ga je neko i razumio. Zlikovac je povukao okidač. Nije opalio. Čuo je glasan smijeh iza sebe. Pao je u nesvijest. Mrak.

Ubili su u njemu sve ljudsko. Treći dan nije dobijao hranu. Vodu na kašičicu. Njegovo mlado tijelo bijaše svo u ranama i podlivima. Da je barem neko htio prozboriti ljudsku riječ sa njim. Nije želio smrt. Štaviše, molio je da ga poštede. Ljubio čizme onima koji su ga gazili do iznemoglosti. Um se nije mogao pomiriti sa pomišlju da će mu neko oduzeti život. Njemu. Mlađanom pastiru, podno planinskih vijenaca njegovog kraja. Ubili su ponos mladog čovjeka. Svaka trunka nekadašnje gordosti curala je sa krvlju koja ga oblivaše neprestano. Bijednik. Samo nesretni crv pod kapom nebeskom.

Četvrtoga dana ga izvedoše na svjetlost. Činilo mu se da cijelu vječnost nije ugledao zelenilo trave. Opet su počeli da ga gaze. Krvnički mu zabijavši vrhove čizama u rebra. Nije više molio. Glasa nije puštao. Upijao je jutarnje sunce. Dok su pušili cigarete, uspio je da se pridigne. Neka ludačka snaga mu poteče žilama. Na usta krenu pjena. Stajao je uspravno. Kao u stroju. Dolinom se razliježe vrisak. Njegov glas. Grub, kao u zrela čovjeka. ''JA NISAM ŽIVOTINJA, MAJKU VAM VAŠU! JA SAM ČOVJEK''
Čovjek. Zvučaše gordo. Kameno.

Zgrabio je pištolj iz futrole zabezeknutog oficira. Prinio ga sljepoočnici i opalio.
Ležao je otvorenih očiju. Gledao u nebo. Krv je tekla niz blatnjavo lice čovjeka.
Gordog čovjeka.

Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.