Zamišljena, uvijek tiha osoba, koja većinu vremena provodi u onom čudnom stanju samoće i samoizolacije, bez ikakve želje da stupi u konverzaciju sa ljudima oko sebe.
Nekada je i on bio kao ostali, uvijek žurio, posrtao, padao, pa ponovo ustajao. Želio je da ga ljudi poznaju, vole, spominju. Želio je svima njima da se nasmije, da ga pamte po dobrome. Ubrzo je shvatio da svako u životu ima samo određenu količinu smijeha. Kad se istroši, sve ide nekako na silu. Nešto slično kao stik za internet...
Dok je svjetlost bila ispred njega, uvijek je išao za njom, ne okrećući se. Privlačio ga je bjeličasti odsjaj reflektora, i nije imao ni potrebe da se okreće. Tek posle kada se svjetlost polako počela da zamiče iza njegovih leđa, spazio je ispred sebe svoju Sjenku.
Shvatio je da ga Ona slijepo prati. Nikada nije, kao neki drugi, pokušavao da Je stigne. Bilo mu je dovoljno samo da je blizu njega...
O ljudima više jednostavno mislio, niti je imao potrebe. Svi oni, sa njihovim sitnim problemima, potrebama, zabludama, kompleksima, nakaradnim osjećanjima... Znao je on taj svijet, samo mu se on sada činio tako dalek, težak, naporan.
Bitno mu je bilo samo ga grije Sunce...
