Metod koji primijenjujemo kada smo prethodno pokušavali, doduše s pola snage, da spriječimo neki nemili događaj. Elem, prije nego dođe trenutak suočavanja s njim, konstantno u mislima uvjeravamo sebe da se neće desiti potpuni kolaps iako je korelantan našem (ne)uloženom trudu u njegovo spriječavanje i evidentno je da će se isti desiti. Učio sam za ispit, premda sve zajedno sat i po vremena ali proći ću ja to. Izvinio sam se djevojci što sam joj flertovao sa sestrom i pregazio kera kolima, ili nisam, ne sjećam se - ma oprostiće ona meni to, siguran sam.
Međutim, kad dođe do trenutka odluke sve se završi sjebano po nas. Iako je optimizam dobra stvar, u ovim situacijama nam samo zakuca posljednji ekser na lijes. I čak i kad se sve završi osoba često nastavlja dekatastrofizirati i prebacuje krivicu na drugoga.
- Kako mi je digo živac onaj žutokljunac od profesora Masleša, zamisli obori me evo drugi put a znao sam mu čitave tri rečenice reći o jednom pitanju. Učim i dan i noć, a skot me samo ukopava na pravdi Boga.
- I dan i noć?! Ma daj brate bio sam u čitaonici s tobom i prelistavao si nešto 45 minuta u vrh glave pijuckajući špricer pa si otišao u birtiju i nalokao se ko stoka, do kuće te konobari nosili. Samo dekatostrofiziraš i vidi gdje te to dovodi.
- Ma kaki kurac dekatostrofiziram. I tu noć kad su me unijeli u kuću ponovio sam sve što sam bubao tih 45 minuta. Profesor je pička, to mene sputava bolan.
