Prijava
  1.    

    Devojke koje šetaju džukele

    U roze plišanu trenerku utegnuta ljupka guzičasta bića koja redovno trčkaraju gradom vezana povocem za živahnog kera, promenljivih gabarita. Viđaju se gotovo isključivo u društvu datog lajavog krznenog stvora, te ostavljaju malo prostora za ulaz jedan-na-jedan.
    "Tja, ljudi koji ne vole životinje, ne vole ni ljude, te ova simpatična kerovoditeljka mora biti da je raspoložena za druženje", mogao bi neiskusno pomisliti i krenuti put početka uzice, srljajući u žitki zajeb.
    Jer, pas je najbolji čovekov prijatelj, ali ti nisi taj čovek. Džukela je konstantno tu, spremna da ti zaskoči nogu i, zavisno od rase i tipa ishrane: zapiša je, pojede ili pojebe, čim se približiš. Ako te nekim slučajem izignoriše i uspeš da pristupiš, na vidiku je šizoidni dijalog, isprekidan pauzama za razdvajanje od drugih ratobornih džukela, odvlačenje od mesara i sakupljanje psećeg fecesa, tzv. dogomna™.

    - Zdravo, ja sam Pavle. Živiš ovde?
    - Ja, aha... Rasni, stani! Marinela Stragarski, drago mi je. Tu sam, u broju 11.
    - Ovaj, imamo neku žurkicu u pet...
    - Rasni! Ne! E, dođi ovamo, prestani da naskačeš na tog boksera, jesi čuo! Izvini?
    - U petak. Pa, reko’ ako hoćeš da svratiš, biće neki fank-program, dolazi...
    - Rasni! E, pa stvarno ću te kazniti po dupetu kudravom malenom, pa ne, pa ne, pa joj, pa dođi ljubim, hehehe, ludice malaaa.
    - Izvini, vidim da si zauzeta.
    - Ma ne, kaži samo. ’Ajmo ljuuuu-bim!
    :vuuuf-mljac-šljis-ham:
    - Idukurac!