
Osoba kraj koje ni Buda ne bi nikad doživio prosvjetljenje i koji bi objesio udava oko stabla manga. Rečenice koje nemaju ni početak ni kraj, a ukoliko i postoji kraj, bit je tragikomična. Za osobu je unutarnji govor krajnja apstrakcija, a ukrasni epiteti sredstvo masturbacije.
- Znaš, mi se već dugo znamo, dobri smo prijatelji, uvijek smo tu jedno za drugo, mislim da ti neke stvari mogu kazati slobodno.
- (nije valjda da oće da me nategne)
- U ovom vrtlogu života, gdje nema stalnosti i sigurnosti, bitno je moći osloniti se na nekoga.
- (a jebo ti pas mater, šta sam ti ja kriv što ti je ormar tisan pa želiš izaći)
- U tebe sam uvijek mogu pouzdati, stari prijatelju, želim da to znaš. Nije mi ovo lako za reći, mučim se sa riječima, strpi se malo, ali, kako da to kažem...
- (daj gukni više da te spičim u labrnju, treba sam znat' kad sam te uvatia da gledaš Will i Grace).
- Ne bi da pitam, osjećam nešto u zraku, mislim da je moj trenutak. Moga si mi posudit' 200 eurića za rulet. Danas je dan za crno.
- Mrš u tri lipe, sasra si me budaletino. Dozivanje muza je kraće trajalo. Zajebi to posuđivanje. Bit će ti dan za crno kada te ugasim šakom.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.