Prijava
  1.    

    Drevna soba

    Postoji gomila jednako čudnih objašnjenja zašto po seoskim domaćinstvima, u varošicama, a migracijom stanovništva i u gradskim kućama i stanovima postoje sobe u koje se ne zalazi, koje ne smeju služiti ničemu, ni kiseljenju kupusa, čak ni odlaganju nepotrebnih gluposti za koje će izlapeli đed mahati sekirčetom ukoliko neko poželi da ih baci.

    U njima je sve pokriveno, ozidane su gustim smradom prašine, memle, azbesta i mrtvih insekata. Starci višegodišnjom indoktrinacijom nauče mlađe da je izbegavaju. Razlozi za to se umnogome vrte oko nečije smrti, prirodnim putem, ubistvom ili samoubistvom. Tim sobama šetaju zlodusi tih upokojenih koji nisu našli mir, kročenje u iste donosi nesreću, bolest, jalovost i nemaštinu, a vrata se na dnu neretko posipaju kamenom solju.

    Vremenom se zaboravi na njeno postojanje. Ni popovima na slavi nije dozvoljeno da uđu. Pizdarija zatucanosti.

    -Ne! Ne tamo sine! Tamo se ne ulazi!
    -ŠKK baba?
    -U toj sobi je skončala moja nesretna majka, brat Milentije je ubi letvom kad je saznao da voli austrijskog podoficira. Došao čovek posle deset godina sa nekim silnim obveznicama koje joj je ostavio, voleli su se kaže ludo, Milentije ubi i njega, ostadoše i obveznice i neko zlato, a ujka se obesi u zatvoru! Velika nesreća sine, velika.
    -Znači baba, kukaš dvadeset godina kako nemaš leba da jedeš, u toj sobi je najverovatnije bogatstvo a u nju niko nije ušao...
    -Šeset godina sine. Velika nesreća, ne sme se.
    -Znači baba, miči se.