Prijava
  1.    

    Lepi Srpski Običaji vol.18 - Ako nešto nije bilo...

    ...kako treba, ali to i nisam morao da dopišem, je l' da?

    Elem, difolt srpskog gostroprimstva, subprovinijencije ispraćanje gostiju/onanisanje na svoj lik i delo, koji nedvosmisleno dokazuje hipotezu koliki smo mi Srbi uber-kompleksaši i iz kojih se zapravo pobuda toliko trudimo prilikom kada nekoga gostimo u ataru sopstvenog nam habitata.

    Jer, čak je i vrapcima u njujorškom "Central Parku" opšte poznato da boravak u kući jednog pripadnika nebeskog naroda, kakve god on prirode i pozadine bio, pod sobom podrazumeva kraljevski tretman i to u samoj esenciji značenja istog. Srpski domaćin i domaćica će se, naime, potruditi da se u toku trajanja vaše posete na njihovoj adresi ne samo osetite kao kod svoje kuće, već da se osetite i kao kod tuđe, što je, reala - a kako nam to i nezavisna istraživanja saopštavaju - i najzastupljenija tajna želja svih nas. Šta? Vaša vizita je neplaniranog karaktera? Ništa ne brinite. Dok se vi još budete raskomoćivali uz od strane domaćice svetlosno izneto meze&rakiju, vaš srdačni houst će u takođe svetlosnom roku odnekud izroditi prase il' jagnje i izneti ga pred vas uz skromno podrignutu floskulu "izvin'te ako se o'ladilo...". Šta? Ipak je u pitanju 2 dan star poziv na večeru i druženje? Očekujte nešto slično Slavi, samo bez prašnjave ikone Svetog Luke, sada misteriozno nestale iz područja trpezarije.

    Ali...svakom treba potvrda kvaliteta, dovoljno glasno priznanje za prikazan rad&trud i ako ste mislili da je vaše već učestalo komplimentiranje na račun ića, pića i ćerkinog Bahovog preludijuma (odsviranog u intermecu između pečenja i doboš-torte; prim. prev.) dovoljno za orgazam vaših ljubezno-galantnih domaćina - prevarili ste se k'o Čeda Jovanović kada je mislio da će da pređe cenzus na poslednjim izborima. Sve u svemu, tada na scenu stupa tradicionalna rečenica iz naslova koja, upakovana uz oval jagnjetine a la zausput i 4 ogromna parčeta dobošice, odlazećim gostima daje idealan šlagvort da još jednom otklone svaku sumnju oko eventualnih "ekcesa" koji su se bili mogli dogoditi tokom dotične "skromne večere sa prijateljima" i tako producentima iste pruže još od pre njihovog dolaska u kuću tako žarko priželjkivani svrš ponosa.

    Mislim, šta može da bude, majku mu jebem stvarno.

    - Joooj, kumo, nemoj toliko torte, k'o Boga te molim, deca su mi večeras pojela šećera za godinu dana!
    - 'Ajde, 'ajde, kumo, pa videla sam ja kako im se dopalo...Recept sam ti stavila u tašnu, da znaš, hihihi...
    - E, pa, kume, šta da ti kažem...Hvala vam što ste bili i izvinite ako nešto nije bilo...
    - Ma, šta nije bilo, kumaro, sve je bilo savršeno! Kumo, dođi i tebe da izljubim... :mwa, mwa, mwa:
    - Pa, eto, trudimo se, hehehe...:Aaaaaaaaaaa...:
    - Doduše, rakiju bi, kume, trebalo da poboljšaš, nije ni prineti onoj mojoj, hehe...
    - Ako ti kažeš, kume...:Pu, crk'o dabogda, prekide mi vrhunac!:

  2.    

    Lepi Srpski Običaji vol.12 – Prelazak granice sa Mađarskom iliti “Čardaš na srpski način”

    Pored značajnog broja standardnih ortodoksnih institucija kao što su Slava, lomljenje česnice ili odlaženje kod tazbine na nedeljni ručak, takođe postoje i brojni drugi rituali koji nisu toliko koncentrisani na prostor unutar granica naše zanimljive zemlje već idu i izvan iste, zahvatajući time mnoge druge narode i narodnosti evropske provinijencije. Jedan od običaja koji povezuju ove dve kategorije jeste i ovaj iz naslova a njegovo drevno poreklo datira još iz slavnih dana srpskog seljakanja u potrazi za hlebom nasušnim i, eventualno, nečim uz. Doduše, niko nije mogao da zna da će se to seljakanje nastaviti i do današnjih dana - a vrlo verovatno i zauvek – ali u namere Svevišnjeg ne treba sumnjati...pa, bar previše.

    Elem, kako su se pomenute seobe najčešće kretale u pravcu SEVERA, gde se, je l’ tako, i nalazila ta toliko “obećana zemlja” ( što je svakako još jedan od dokaza večitog srpskog kontriranja konvencionalnom načinu razmišljanja; u ovom slučaju, u pogledu “južnijih, toplijih krajeva” ), susreti sa komšijskom ali i vazda neprijateljski nastrojenom nacijom Šandora, Juliški, Čardaša i Gulaša predstavljali su neminovnost koja je kod predstavnika nebeskog naroda izazivala onu pozitivnu tremu koju, na primer, ima gospodin Aca Lukas pred svoj koncert u dupke punoj Beogradskoj…pardon, “Kombank” Areni. Uostalom, kakvu drugu reakciju i očekivati na tom pragu one “prave” od dveju Evropa, pred tim prvim a ujedno i poslednjim zidom odbrane NJIH od NAS, fantomskoj liniji koja razdvaja “korisnike života” i “korištene od života”, dverima dolce vite koju nudi ta nova Atlantida, zvučnog imena Evropska Unija?

    Doduše, to MOŽDA ima neke veze i sa tim što su naši ljudi onako redovno natovareni svim onim što su u datom trenutku posedovali - uz, razume se, nezanemarljivu količinu tegli ajvara, kiselih krastavaca i ljutenice ( bez koje se, realno, nigde i ne ide ) ali i senima predaka zbudženim negde u gepeku ili u krmači ( liberalno lociranoj “između/preko dece” ) - isto tako redovno nailazili i na opšte nerazumevanje strogih pograničnih zakona glede pomenutog sadržaja i konfiskovanje istog od strane brkatih mađarskih carinika brzinom kojom samo još jedan profesor trogodišnje škole može namirisati i apcigovati flašu žestine od ( preglasnog ) društvanceta iz zadnjeg dela autobusa za jebenu Budimpeštu, Prag ili - u slučaju siromašnijih zanata – prokletu Soko-Banju. Ipak, ekskurzija je ekskurzija, ma kud god da se ide. Bilo kako bilo, to „oduzimanje robe“ je Srbima strašno išlo na nerve, pogotovo zbog toga što je najčešće bilo ispraćeno i ponekom kaznom od tri i više nula a to se, uz sav optimizam zbog budućeg gasterbajterskog života, nikako nije moglo prihvatiti mirne duše. Šverc je, naravno, uvek bio primamljiva opcija ali su se Mađari po tom pitanju pokazali kao izvanredno dosetljiva gamad, krv im kolaboracionističku jebem, valjda zbog toga što su i sami nekada bili primorani na isti, ko im kriv što nemaju more. A i znali su s kim imaju posla, realno.

    Ipak, Čovek je na kraju krajeva SAMO LJUDSKO BIĆE, pa makar on bio i mađarske nacionalnosti: tek, za samo par planetarno cenjenih nemačkih maraka, cenjena stranka je preko granice mogla da prenese i deset cisterni domaće rakije, sâm Bog zna ( ali i inkriminisani carinik ) koliko šlepera duvana, a cenim da bi propuštena bila i jedna omanja vojna invazija, ukoliko bi to nekome palo na pamet. I - kako to hepiend obično nalaže – od tada pa do danas međ‘ dva komšijska naroda cveta ljubav k‘o livada u proleće, sa slabim izgledima da će ikada uvenuti. Istorija će, ipak, imati poslednju reč; jer, ako su nekada Srbi bili ti koji su branili južne granice izumrle Habzburške monarhije od eventualnih osmanlijskih napada a danas iste prelaze od bujice imigranata čuvaju Mađari, ostaje nam da se nadamo da će, barem za naših života, sličnom logikom izumreti i ta prokleta EU, pa da se konačno okrenemo ka istoku, gde nam srce odistinski i pripada. Valuta će, doduše, biti nešto drugačija. Tamo ćemo ‘mesto markama i evrima plaćati u državnim firmama...

    - 1, 2, 1, 2...S, s, s, s...
    - Čuju te, budalo, ajd' počni već jednom...
    - :khm, khm:...Dragi putnici, uskoro stižemo na granični prelaz Horgoš i mislim da ne treba previše da vam pričam šta to znači. Vi dobro znate da Mađari nemaju ama baš nikakvog razumevanja za vaše liberalno shvatanje prtljažnog prostora i carinskih propisa te vas pitam: hoćete li između sebe da skupite neku pare pa da ih častimo ili ćemo ovde da noćimo? Meni i kolegi je svejedno...
    - A kol'ko treba da se dâ, šefe?
    - Odrasli pet evra, deca tri...
    - Dobro. Eve mojih osam...
    - Što osam, čoveče? Ti si sam uš'o u Prokuplju...
    - E, toj isto da kažeš i na Mađari ako koj' nešto pita...

  3.    

    Lepi Srpski Običaji vol.14 - Odlazak na operu, koncert klasične muzike ili, ned'o Bog, balet

    Iako smo u prethodnim delovima već bili duboko zagazili u područje običaja koje imamo zadovoljstvo da delimo i sa ostalim stanovnicima ove naše blagodarne planete, ipak ću vas zamoliti da se najmanje još jednom sastanemo unutar granica ove naše blagodarne države i proučimo jedan od najlepših, najduhovnijih i definitivno najređe praktikovanih rituala u čitavom folkloru naroda serbskog.

    Elem, iako oficijelno “neobeležen” u crkvenom kalendaru i nezaveden čak ni pod tačkom “Razno” u pomalo izgriženoj ali svejedno dostatnoj dokumentaciji Etnografskog Muzeja u Beogradu, pomenuti ritual se ipak kako-tako dâ proglasiti postojećim, za šta postoje minimalni ali dovoljni dokazi. Oni se, naime, nalaze u svakom od nas, duboko pohranjeni u predelima podsvesti za koje nismo ni znali da postoje, sakriveni od okružujuće nas javnosti kao najveća tajna ikada čuvana. Treba samo malo džarnuti tu i tamo da bi izbledela sećanja ponovo dobila boju i sjaj vremêna u kojima su i nastala...

    Sećate li se?

    Ukoliko i ne uspevate u tome, trud je ono što se ceni. Uostalom, iako su reči iz naslova terminologija poznata svakom iole obaveštenom homo-sapiensu ( pa, čak i onom koji ne želi da upiše Filozofski Fakultet u Nišu; prim. prev. ), ko može da vas krivi što niste u poziciji da se setite jedne od ukupno tri ili manje večeri u 16-ogodišnjem državnom obrazovnom planu, u kojima ste sa jebenom školom otišli na neki od pomenutih hepeninga i na pljeskavicu/picu posle? Pre ćete se setiti te pljeske u Makedonskoj ( jebiga, zatvorili ih posle zbog opšteg trovanja mesa/mesom ) nego što ćete ponovo proživeti “akciju oplemenjivanja duha” kojoj ste isključivo telesno prisustvovali par minuta ranije. Ko ima obraza da vam uopšte zameri na tome što u državi koja je donedavno bila u kandžama Komunizma ( a, čini se, i dalje je ) nemate ili imate skoro NIKAKVU mogućnost da ukoliko imate pare za bacanje ( a trebalo bi da ih imate ) iste potrošite na vrhunska dela umetnosti, stvorena od strane vrhunskih umetnika radi vrhunskih dometa, a potom sve to namah zaboravite?I ko sme da se usudi da vam kaže da TA devojka nije bila vredna vaše žrtve i odlaska na “Labudovo Jezero” ili “Rigoleto” ( Đuzepe Verdija, ne “želudca” ), iako vam posle nije dala željeni organ?

    Mislio sam na “srce”, baj d vej...

    Bilo kako bilo, situacija nije alarmantna. Postoje i drugi vidovi prokletog zabavljanja duha, običaji koje možete izvoditi u sopstvenoj kući, pred sopstvenim ekranom sa određenim priključkom, bez i najmanje opasnosti da vam se pridrema ili da vas neko opomene ( da ne kažem, "prikenja" ) što blebećete telefonom usred jebenog Trećeg Stava Treće Simfonije nekog mrtvog Ješe. A i balerine nemaju sise, reala...

    Za druge ne znam, ali za nas Beograđane, zgrada “Narodnog Pozorišta” će i dalje biti estetski prijatno zdanje u centru grada oko kojeg obigravamo k’o Đavo oko krsta, dok će se pojam “Kolarac” verovatno zauvek vezivati za piceriju u istoimenoj ulici, sada zatvorenu zbog trovanja hranom. Najvažnije da um nije zatrovan. Ne znam šta bismo onda radili, jebote...

  4.    

    Lepi Srpski Običaji vol.13 – Overavanje kenjare u autobusu za ____________ ( rendom inostrana destinacija )

    U volumenu br.12 počeli smo sa obradom onih običaja koji se ne gaje iskjučivo pod vazdušnim prostorom naše ponosite zemlje već se sa velikim ponosom praktikuju i VAN granica iste ili, u ovom slučaju, na putu PREKO jedne. E sad, iako naslov ovog teksta zaista govori sve za sebe, ja ne bih imao obraza da se nazovem profesorom ukoliko vam ne bih pružio i jedno, nažalost, EMPIRIJSKO objašnjenje za pomenuti fenomen. Jer, naš čovek je k’o i svaka druga divlja životinja:

    1. mnogo jede,
    2. ne kupa se previše,
    3. voli otvoren prostor.

    Analizirajući ove, usudio bih se reći, više nego pouzdane statističke podatke, jasno je kako na istog neprijatno deluje sredina jednog autobusa - bio on na sprat ili, čak, dva - koji se lagano trucka u pravcu mora, planine ili pećine zvane “majne haus in Dojšland”, sa sve pride prikolicom punom suncobrana ( 5 eura dan, jel’ su oni normalni, bre?! ), ski opreme ( 20 evra dan ) ili onih krmača u koje mirne duše možete strpati čitav ragbi tim i još par rumunskih gimnastičarki odozgo a da pri tome niko od njih ne oboli od klaustrofobije ili, ne daj Bože, nastrada ( za Rumunke ne bih garantovao, bile one daskare ili ne ).

    Tu, razume se, svakako moramo pomenuti i značajan uticaj tačke br. 1 na, kako mentalno, tako i probavno stanje primerka u biti, koji počinje da ždere već pošto je ušao u vozilo a prestaje tek onda kada mu ozarena lica njegovih sapatnika...hoću reći – SAPUTNIKA – stave do znanja da je putovanju konačno došao kraj. Nervoza, napor, umor, ali i ta Tirolska koja se sve vreme tamani u abnormalnim količinama – sve su to faktori koji našeg čoveka inspirišu na pojačan rad sfinktera. Mis’im - i najhrabriji bi se usrali. Elem, u zavisnosti od dužine trajanja puta, on ili ona su u stanju da i po nekoliko hiljada puta unakaze delikatnu ispostavu WC-a na srednjim vratima, bez obzira na brojne puš, piš i ostale pauze koje čestiti vozači rado prave zarad istovara smeća koje se nakupilo u toku vožnje. Brojne molbe, upozorenja i pretnje da se toalet korisiti “ISKLJUČIVO ZA MALU NUŽDU” a da će i na najmanji znak crevne uzbune “autobus stati na najbližoj pumpi ili parkingu”, nailaze na opšte nerazumevanje kod putnika a posebno kod onih koji su svoju kartu do jebenog Braunšvajga platili astronomskih 56 eura. Zato je, valjda, i toliko jeftina...

    - E, 'ajd ti vozi prvi, 'leba ti, moram malo da se oporavim od šok...Ma, jes' ti vid'o šta su oni stavljali u onaj prtljažnik, krv im jebem da im jebem?! Ja ono u životu nis...
    - Ćuti, budalo, uključet je mikrofon...
    - Ovaaaj...Dobar dan, dame i gospodo, dobrodošli u autobus kompanije „Touring“ na redovnoj liniji Kuršumlija-Beograd-Berlin. Pre nego što krenemo, usudio bih se da vas zamolim da toalet na srednjim vratima koristite isključivo za malu nuždu a zbog što prijatnijeg putovanja vas i ostalih putnika. Ukoliko, naravno, nekome bude bilo - što bi se reklo – hitno, ja i kolega ćemo vam drage volje...
    - Radmila, saću se vrnem ja, dobro me podseti ovaj...
    - ...izaći u susret. Hvala na razumevanju. Božo, kreći.

  5.    

    Lepi srpski običaji vol.7 - Odvrni je, brale, šta te boli jaje!

    Potrošnja vode međ’ Srbima oduvek je bila mistična, tajanstvena i sasvim neshvaćena kategorija. Eto, zemlja nam je, Bogu fala, izbrazdana mnoštvom potoka, rečica i reka a tamo gde njih nema dobri Gospod nam je podario velika i duboka jezera pa imamo sreće da nimalo ne oskudevamo u najvažnijoj stvari na svetu. Pritom, imamo i dosta jebene vode. Kad se sve sabere, samo nam još more fali ali to je izgleda Svevišnjem bilo isuviše nezgodno da napravi a da ne izazove još veći gnev kod ostalih, odnosno, NENEBESKIH naroda i narodnosti. Uostalom, ko ih jebe kad su Rumuni.

    Elem, ostavivši tu ideju po strani – do neke sledeće prilike, barem – naš Stvoritelj nam nije ostavio baš neka precizna uputstva za korišćenje iste pa smo mi, siroti, bili primorani da se snalazimo kako znamo i umemo, da brainstormingujemo, da improvizujemo. To je prouzrokovalo da danas dok se umivamo, zapiramo, brijemo ili, ne daj Bože, peremo zube, svaki put potrošimo količinu vode koja bi bila dovoljna da napoji jednu lepu, ožednelu i prilično dvogrbu kamilu a cenim da bi se i jedno omanje pleme u Keniji snašlo sa tom litražom. Na godišnjem nivou, razume se. Ukoliko bismo u računicu dodali i učinak plemenitog komše Milutina koji svaki dan i veoma brižno zaliva svoj pokušaj od bašte vatrogasnim jebenim šmrkom ( model ,,Naiagara 200C‘‘ ), došli bismo do frapantnog podatka zbog kojeg bi u Somaliji verovatno prestao rat. Ili bi počeo novi, štagod. Te eventualnosti, pak, nas i ne interesuju previše. Mi imamo nebo da čuvamo a to je, priznaćete, dovoljno olakšavajuća okolnost. Pozdrav.

    N.B Za bolje poznavanje ostalih Lepih Srpskih Običaja, kliknuti ovde. Autor.

    Srbija, 2045

    - Kevo, aj' mi donesi malo vode, 'leba ti!
    - Ma, pazi što ću da ti donesem, idiote jedan! Imaš, bre, bazen u dvorištu pa sam uzmi...

  6.    

    Lepi srpski običaji vol.156 - Prijavi komšiju

    Učestala pojava unutar granica naše bombardovane ali u poslednje vreme stranim turistima i iz drugih razloga interesantne zemlje. Elem, u nadasve teškoj situaciji kada se država bori da merama monetarno-kreditne i fiskalne politike, delujući pre svega u sferi tražnje, a vrlo malo i indirektno na ponudi, vezujući inflatornu ravnotežu za eksternu stabilnu valutu čitaj euro, ovaj lep srpski običaj, teledirigovan od strane ekonomskih stručnjaka putem naših TV prijemnika, sve više zauzima dominantan model ponašanja. Da se tako izrazim, mesta za altruizam i kolegijalnost međ' našim nebeskim narodom sve je manje, da ne kažem bez .
    Naime, običan čovek, svakodnevno bombardovan porukama tipa prijavi carinika, lekara, učitelja sklonog konzumiranju mita i naplaćivanju svojih usluga, kao i svakog onog ko bi se drznuo da ne izda fiskalni račun, marljivo prikuplja brojeve i kreće u svoj donkihotovski pohod rešavanja katastrofične situacije, ne mareći pritom za koleteralnu štetu. JER JE TO UBER KUL MODERNO!

    - Dragi, ajde da večeramo, kupila sam onaj Fratar sir koji toliko prija tvom nepcu!
    - Odlično, ženo, odlično! A gde si izvršila tu robnonovčanu transakciju?
    - U fisklanoj free zoni, da se tako izrazim, to jest, na pijaci.
    - Kod švercera kažeš? Tačno kod koga?
    - Komšija Radmilo.
    - Dobar čovek. Nego, pre nego što počnemo, kako ide onaj broj na koji možemo prijaviti neizdavanje fiskalnog računa?
    - Isti kao i za rad na crno.

    ...............................................................................................

    - Kojekude, sedi kume da nazdravimo!
    - Srećna ti slava, Đorđije!
    - Hvala Miloše!
    - Nego, vidiš li ti šta se po Srbiji sprema? Napravili Turci da svaki kmet može kod kadije svoga sunarodnika potkazati i za šaku zlatnika doći do vlasti.
    - Aman, Crni Đorđije, preteruješ. Naš je narod nebeskoga kova i neće se na ovo primiti. Evo, uzmi mene i tebe, zar misliš da bi i jedan od nas dvojice mogao svog kuma prodati! Tako mi časnog prezimena Obrenovića i reči Obilića ja ti se, kume, nad ovim koljivom i ikonom kunem da taj običaj neće u Srba zaživeti!
    - Ženo, sipaj kumu sarme!

    Definicija je napisana za takmičenje Tvoja definicija zvuči poznato.

  7.    

    Lepi Srpski Običaji vol.1 - Troljubljenje -

    Maestro...himnu.
    Ustanite.

    Elem, verovatno najsvetiji običaj u nas Srba. Fenomen koji nas nedvosmisleno definiše kao NEBESKI narod i čini, pored brojnih drugih priznanja i titula, jedinstvenim i prepoznatljivim u celom svetu. Gnusni neprijatelji će reći : ''Hja! Pa, to je samo pozdrav i ništa više!'' ali je verovatno i njima jasno koliko je širok jaz između ovakvog, međusobnog celivanja duša i profanog - da kažemo, priprostog - katoličkog cmakanja u obraz. Sa tom i takvom funkcijom, troljubljenje je već eonima sveprisutni element naših slavnih života i sigurno danas ne bismo stajali tu gde stojimo da NJEGA nije bilo. Čak i ako ikada negde neki asteroid odluči da se uputi u pravcu planete Zemlje i tom prilikom pobije sve živo i mrtvo na istoj, u etar iznad haosa novonastalog armagedona će se vozdići i zauvek lebdeti prostranstvima svemira - TROLJUBAC. A možda će pre svega toga prilike dozvoliti i da upoznamo neke od predstavnika vanzemaljskih civilizacija pa da se i sa njima, kao što to činimo međusobno, izljubimo po tri puta - u ime Oca, i Sina, i svetoga Duha. Onako, bre, kako to Bog zapoveda!

    - Domaćine, srećna slava...: cmok, cmok, cmok :...Ohoho, domaćice i tebi...: cmok, cmok, cmok :...Deda Borivoje, i Vi ste tu...? : cmok, cmok, cmok :...Baba Lela, Vama takođe...: cmok, cmok, cmok :...Teča Milane, Vas nisam video sto godina...! : cmok, cmok, cmok :...Iju, tetka Milka, al' ste se prolepšali...! : cmok, cmok :...Zdravo, zdravo, kuma Biki...: cmok, cmok :...Tebe ne znam al' nema veze...: cmok, cmok :...Ni tebe al' nek' ide život...: cmok :...'A vi, klinci - m'rš u pičku materinu, bre!

  8.    

    Lepi srpski običaji vol.10 - Trojanski rat ( serbian edišn )

    Učestala pojava unutar granica naše bombardovane ali u poslednje vreme stranim turistima i iz drugih razloga interesantne zemlje. Elem, Homerova "Ilijada" je, pretpostavljam, mešovito poznata međ' našim narodom a ta činjenica bi možda i imala nešto bolju statistiku da komunisti nisu pomenutog autora proglasili "negativnim reakcionarnim elementom" čije "monarhističko svedočanstvo" nema šta da traži u "kolevci radničke klase". Ili tako nešto.

    Bilo kako bilo, to naš dozlaboga znatiželjan narod ipak nije sprečilo da, iako polovično ili nikako obavešten o događajima iz 12. veka p.n.e., doživi sopstvenu a Homerovom epu neobično sličnu mitologiju. Jer: šta se drugo i dešava prilikom kada se jedna mamina i tatina ćera jedinica uda i ode u kuću izabranika svog srca nego jedan pravi mali rat - kako onaj na psihološkom nivou i verbalni, tako i onaj, bogami, bukvalni, neretko i sa stvarnim žrtvama? ( jer, čemu inače i služi stara puška u ormanu? )

    Kada se ZET, taj srpski Paris i sin svoje debele i nesimpatične majke ( svekrva; prim.prev.), usudio da tuđu, nevinu KĆER - sudbinsko otelotvorenje Helene Trojanske, kršteno Milica, Radmila ili sl. - odvede u svoju KUĆU ( iako u mladinoj itekako ima mesta ), time je sasvim svesno i sa predumišljajem učinio nelogičan ali i instinktivan bol u srcima njenih roditelja, tih Menelaja čitave priče ( ali bez incestuoidne konotacije ) koji verovatno do kraja svojih života to neće moći da mu oproste. Doduše, ni proklinjanje sa neba nije isključeno iz mogućnosti. Ipak, do tada će morati da se zadovolje hroničnim sukobima na slavama, nedeljnim ručkovima i dečijim rođendanima. Pa, nek' pobedi najbolji...

    - Dragi, pozvala sam moje na ručak u subotu. Hoćeš da pozoveš i svoju majku pa da se svi okupimo kao familija...?
    - Neka, ženo, neka. Stara je ona za takve stvari...

  9.    

    Lepi Srpski Običaji vol.17 - Predusretljivo učenje stranaca osnovama srpskog jezika iliti "Ja volim kurac!"

    Povratak autora ovih redova pisanju Lepih srpskih običaja može značiti samo to da mu je inspiracija konačno doterala tamo gde "trava ne raste". S tim u vezi definitivno stoji i nedeljama zakasnela isporuka iste, a koju je autoru ovih redova odavno obećao njegov diler, ozloglašeni Mahmud.

    Bilo kako bilo, primoran da, poput svakog skribomana, piše iako mu to niko nije niti tražio, niti platio, cenjeni autor je odlučio da se uhvati u koštac sa jednim skorijim, svakako modernijim običajem, možda pre i štosom nego običajem, ali, ono - imajmo bar malo razumevanja za njegovu aktuelnu apstinenciju...ako je njegova lepša polovina već nema za onu standardnu.

    Elem, međ' nama pripadnicima nebeskog naroda oduvek je vladalo uverenje da su strani pokušaji učenja našeg jezika - iako od starta osuđeni na propast - krajnje simpatični u svojoj debilnosti. Rogobatni akcenti, retardirani konsonanti, mutavi umlauti...samo su neki od razloga zašto jedan Švaba, Francuz i Englez nikada neće biti kadri da k'o ljudi izgovore makar i najprostiju rečenicu na jeziku budućih kolonizatora galaksije Andromeda 3567. godine. I da ne bude nikakve zabune - mi Srbi smo u pitanju.

    Uglavnom, pomenuta "simpatičnost" nadahnula je međ' tradicionalno predusretljivim narodom srpskim specifičan vid sprdnje sa neslutećim žrtvama iz ostatka sveta, a koji se definiše ljubaznim mada džukačkim poturanjem najosnovnijih psovki 'mesto svakodnevno-korisnih-turističko-kosmopolitskih fraza poput "Dobar dan", "Dobro veče", "Hvala", "Doviđenja" i "A (da mi vratiš) kusur?", a koje bi eventualno i zanimale zalutalog stranca u našoj zemlji. A i realno: lakše (čitaj: interesantnije; prim.prev.) jednog strendžera naučiti da kaže "Puši kurac!" ili "Jedi govna!", nego čekati i pizdeti pola čuke dok on zapliće jezikom u abortus-pokušaju da kaže "Zdravo".

    Ponekad je baš do jaja kad ti maternji jezik nije svetski jezik, zar ne?

    - Come in, come in, let me just see where are my parents...E, ĆALE, KEVO, 'STE TU? IMA LI KOGAAA??
    - Alo, bre, majmune jedan, šta se dereš, zar ne mogu na miru ni da serem u sopstvenoj kući?!? Ko ti je ovo?
    - E, pa da vas upoznam...Ćale, ovo je Makiko, Makiko, this is my father. Makiko je studentkinja iz Japana i ostaće kod nas par dana za vreme trajanja ISWIB-a, sećaš se da ste rekli da je ok...pošto je Jacina soba prazna, mislim?
    - Ružna je k'o grob. I ja se ne sećam nešto...
    - A daaaj, bre, mojne smaraš, devojka je putovala 12 sati, sta treba sad - da je oteram??
    - Dobro, 'ajde...al' reci joj da ne ostaje u kupatilu sat vremena, dovoljna mi je ova tvoja majka što ujutru uđe a uveče izađe...Helou, helou, velkom tu Srbija!
    - Thank you very much, I am most grateful!
    - Ništa, ćale, idemo mi, viđamo se...
    - 'Ajde, 'ajde...pizda ti materina bezobrazna...Baj, baj, kako se ono zvaše...
    - See you and PUSI KULAC, hihihi...
    - No, Makiko, NOOO!!!

    -------------------------------------------------------

    - Oh, from Serbia! Never heard of it, sorry...Is it close to Siberia?
    - No, no, it is actually located in the middle of Balkan peninsula...
    - How very interesting! And you speak...russian, right?
    - Wrong again, we speak serbian. It's similar, but different...
    - Can you teach me to say something on your siberian? For example - how do you say "Hello"?
    - Hmm...Well, you can either say JA VOLIM KURAC or JEBI ME, it's all the same, hehe...

  10.    

    Lepi srpski običaji vol.3 - Kupovina Dačie -

    Dačia. Remek delo rumunskih filozofa i francuskih inžinjera.
    Srbin. Remek delo Boga i verovatno više od jednog Djavoljeg avatara na Zemlji.
    Šta je privuklo ove dve, naizgled, potpuno nespojive materije jednu drugoj niko ne ne zna, ali da je ljudski faktor tu umešao svoje prste – očigledno je. Ono što su Rumuni i Francuzi zamislili kao ideju prevoznog sredstva ni u ludilu ne bi smelo da zadovolji visoke saobraćajne kriterijume jednog pripadnika nebeskog naroda ( za bolje razumevanje analizirati rodoljubive pesme Đure Jakšića i Baje Malog Knindže ) ali sudbina mučenika se kroz vekove nije mnogo menjala. Verujem da i sada, u trenutku kada pišem ove redove, bar jedan Srbin svečanim i ponosnim korakom ulazi u neki od prodajnih salona pomenute firme i čini ono što je dobri Gospod namenio za njega - žrtvuje se. Uostalom, danas više i nemamo Raspeće. Zamenila ga je Dačia Logan.

    - Ma, neće je uzeti!
    - Ama, hoće!
    - Neće i neće!
    - Garant uzimaju, bre!
    - Bre, nema šansone, Sotono!
    - Kurac nema, Bradati! OPA! Jesam ti rek'o da će je uzeti! To, bre!
    - E, jebiga! Dobio si opkladu, Djavole. Jedva, al' si je dobio...
    - Ma, 'de jedva?! Znao sam da će drolja da posluša zmiju na keca, bre!
    - Dobro, dobro...I šta sad 'oćeš?
    - Da mi daš da napravim jedan narod samo za sebe...Onako, za zajebanciju samo.
    - U redu, biće...A tebi Adame i tebi Evo ću sada tako da jebem mater da vam nikada neće pasti na pamet da skidate te listove osim za jednu jedinu stvar!

  11.    

    Lepi srpski običaji vol.2 - Akumulacija psovki -

    Interesantna pojava međ' nama Srbima i nepobitan dokaz naše, ako ne NEBESKE, onda sigurno NATPRIRODNE učtivosti i kućnog vaspitanja. Ustvari, zbog navedenih vrlina i dolazi do neobičnog fenomena iz naslova a čitava stvar se najbolje da objasniti primerom telefonskog razgovora sa nekom dosadnom ili iritantnom osobom koju biste najradije na maštovit način otposlali u najmračnije kute majčine joj vagine ali vam to vaša neverovatna pristojnost ne dozvoljava da i učinite. Zahvaćeni frustracijom što ne možete iz sebe da izbacite ono što vam je na umu, polako, ali sigurno, ludite. U početku, to nekako i ide ali pri kraju već sasvim izgubite razum. Jedino rešenje je, naime, ekspresna i olujno GLASNA provala ružnih reči koje ćete u stilu jedne impozantne Simfonije Vulgaris interpretirati ili među četiri zida, ili u prisustvu nedužne, ali ipak prisutne, publike. Doduše, ko zna - možda su i zaslužili...

    - So, Nikola..In this scene you run to catch this woman with a blanket. She was hiding from you in the previous scene and now - when you finally caught her - you take the blanket from her arms and slice the throat of the baby who was wrapped inside. Woman starts to scream and you shoot her ellegantly in the head. Twice, of course. Than you turn to the camera, smile and say with a bit of sarcasm in your voice : ''Why do you want this blanket, you dirty muslim woman? It's already been used!''. Got it...?
    - Yeah, I got it, miss Jolie. I got it...( Jeb'o sam ti decu usranu i mrtvu, pokenjam ti se u ta pušačka usta, glupa nadrogirana kurabeštijo! Čekaj samo da se završi snimanje pa ću da te tako najedem govana da ne'š više ni pomisliti da napraviš film, krv ti jebem da ti jebem! )

  12.    

    Lepi srpski običaji vol.9 – Mržnjo premo Slovenciououououo

    Specifična ali i veoma rasprostranjena pojava u našoj maloj ali nužnoj zemlji. Naime, kako je lista naroda i narodnosti koji nama Srbima idu na živce ( da ne kažem, na nešto malo ozbiljnije ) poprilično dugačka i - kako bih rekao - SVEOBUHVATNA, onda i ne čudi podatak da je u istoj pod slovom «S» - razume se, tik pored San Marina i Saudijske Arabije - zastupljena i ova bljutava zemlja.

    Ipak, po nečemu je taj animozitet jedinstven: Slovenci su se za razliku od ostalih neprijatelja nebeskog naroda nekako izvukli od dobijanja batina na bojnom polju a to im, na njihovo nepodeljeno žaljenje, nikako ne možemo oprostiti. Braća Hrvati su izašli na crtu. Sa Nemcima smo se tokom II-og Svetskog Rata siti naigrali žmurke po šumama, livadama i parkovima. Amerikanci su došli i otišli a doći će opet, ništa se ja ne brinem! Turke zaista ne bih pominjao ( ima dece, pobogu ) ali Slovenci...pobegnil kot muco! Uz to su još kajmak i ajvar prisvojili kao sopstvene brendove i uz bonus jebenog priznavanja Kosova odista zaslužili toliku našu omrazu. Doduše, dobri Bog se ipak pobrinuo da "zmajčeki" bar malo ispaštaju zbog svoje slovenštine. Samo On i zna koliko će još dugo pomenuti tumarati 9-im krugom Evropske Unije...

    - ...Mortadela dve 'iljade dinara?! Pu, majku li vam slovenačku jebem da vam jebem...!A vid' tek hleb kol'ko im je skup! Joj, zemljo otvori se i progutaj me da ne gledam ovaj ajvar! "Ajvor"...AJVOR?! Pizda li vam, bre, materina ona majmunska i guzičarska...Nemate SVOJE pa prisvajate SRPSKO, je li?! More, popišam vam se i na Prešerna, i na celu Ljubljanu, i na onu pičku Cankara, ako ovo nije futoški kupus u skupom pakovanju! Meni ste, bre, našli da prodajete masline po 50 din. komad, goveda jedna alpska nedefinisana?! Ma, jel' ovo nazivate puterom, krv, sisu, usta vam jebem...?! Mislite da ću da kupim ova vaša pederska piva sa borovnicom, limunom, pičkom materinom?! Garant ste ga otrovali, seme vam se zatrlo pogano! Udarila vam Evropa u glavu, moji Slovenci, zaboravili ste kome ste do juče pasli muda...Ej, pola plate da dam za teglu kornišona...

    ...

    - Vaš račun iznosi...23, 780 dinara i 33 pare!
    - Ovaj...Jel' primate Merkator femili kard?
    - Primamo, gospodine. Primamo...

  13.    

    Lepi srpski običaji vol.8 – Čitanje u javnom prevozu

    Zapravo, ja sam se zajebao. Hteo sam da pišem o odlasku jednog Srbina u pozorište, na koncert ili na balet ali Word jednostavno nije hteo da kuca. Konsultovao sam onu spajalicu što glumi asistenta i ubrzo dobih čudan ali i nedvosmislen odgovor da veza reči koju sam pokušao da otkucam ne postoji niti u jednoj bazi podataka te je tako softver ne može prepoznati. Nisam se predavao. Uradio sam ono što bi i svaki drugi pravoslavac u mojoj situaciji učinio – otiš’o sam na Google i ukucao pokrenuo pretragu. Ništa. Mrka kapa. Ček, ček, ne stisnuh ENTER jebeni...Opet ništa. Nevera. Odlučim da promenim pristup; pisaću, dakle, o nečemu potpuno levom a krišom ću u tekst da ubacujem one desne, odnosno, PRAVE REČI. Kompjuter će se zbuniti, progutati trik a ja ću posle sav višak lepo dobrišem i popijem pivo kao nagradu. Džaba. Evo, i sad pokušavam da napišem SRBIN U OP...al’ neće. Šta sam ono pričao?

    - ‘Ajde, miči se, pizda ti materina bezobrazna!
    - Joj, oprostite, molim Vas...Čitam knjigu pa sam se malo zanela...
    - Zanosi se ti negde drugde, curo. Autobus je ovo GSP-a, ščula!

  14.    

    Lepi Srpski Običaji vol.15 - Preživljavanje života

    Ostavivši iza sebe vekove i vekove stradanja kojima bi retko koji drugi etnitet mogao da se pohvali ( ואנחנו, עברים?!; prim. hebrejskog prev. ), nebeski narod je negde u sredini svega toga na do dana današnjeg nedokučiv način saznao od Svevišnjeg za svoju svetu dužnost i svrhu, i prihvatio hroničnu, nezahvalnu i slabo plaćenu ulogu koju mu je Isti dodelio u svom urnebesnom sitkomu zvanom “Čovečanstvo”. Ono što, međutim, malo ko zna jeste da će se ta uloga značajno razviti i zapravo postati NAJGLAVNIJA OD SVIH!...ali tek tamo pred sâm kraj serije, pošto svi dotadašnji junaci odu ili jednostavno izginu od ogromnog asteroida.

    Elem, čekajući taj blistavi trenutak u karijeri sopstvenog postojanja, Srbi su otkrili a potom i shvatili vazda evanzivni ( ok, ok – “nedostižni” ) Smisao Života koji ovom prilikom, a kao opunomoćeni predstavnik imena i dela istih, imam čast da vam saopštim: PREŽIVETI.

    Da . Toliko je komplikovano.

    I kako onda, pitam ja vas, postići bilo šta drugo kada je najveći deo vremena koje nam je dato već potrošen na gorenavedeni važan zadatak? Kako stići uraditi štogod za sopstveni duh i radi sopstvenog zadovoljstva kada sat zaverenički otkucava poslednje minute već punih 1000 i nešto godina? Usuđuje li se ko da kaže da smo sâmi krivi za sopstvenu sudbinu? I da li neko jebeno zna kada je veliko prolećno sniženje u Ušću?!

    Estragon: Šta radimo mi ovde?
    Vladimir: Ne znam. Neko zna.
    Estragon: Ko?
    Vladimir: Vrlo je moguće. Odvezane su ti pertle.
    Estragon: Zanimljivo...

    *

    - Ženo, 'sti razumela nešto od onoga što smo videli?
    - Ne znam. Ti?
    - Možda. 'Oćemo kući?
    - Trebamo. Gde si parkirao?
    - Jesam. Otkopčalo ti se dugme...

  15.    

    Lepi Srpski Običaji vol.20 - Svadbarski front

    Mi Srbi smo kroz vekove našeg postojanja na ovoj planeti vazda znali i umeli da proslavimo nasumični radosni događaj. A ima li radosnijeg događaja od onog koji glorifikuje strasnu ljubav između dva mlada ljudska bića? I ne, drage kolege - nije "koitus" u pitanju.

    Možda se neki neće složiti, možda će neki reći "Ah, plebejštine li klete...!", ali nema onog čoveka pod ovim našim nebeskim nebom, muškog ili ženskog, malog ili velikog, koji barem jednom u svom životu svojim prisustvom nije počastvovao neku SVADBU...makar ona bila i njegova, odnosno njena. Običaj iz naslova se tiče upravo ekumenike narečenog tipa manifestacije, a bliže "formacije svatovske vozne eskadrile na putu ka ugostiteljskom objektu šatoroidnog oblika&karaktera, radi prasetine i predaje koverti". Elem, da bi se ispunili uslovi za formiranje "fronta" iz naslova potrebno je da međ' okupljenim svatljem od obaveznih ajtema imate: 3 x veliki auto (tipa, neka džipčina), 3 x debilčina za i pod gasom i 1 x bol u kurcu, level 65. Nije previše teško, zar ne? Ono što sledi je više nego logičan spoj pomenutih elemenata - zauzimanje "čela" svih traka na sekciji auto-puta po izboru i diktiranje tempa vožnje na cirka 28 km/h, čime se stiče efekat kretanja tenkovske divizije u bici na Somi, 1916 godine. Obilaženje od strane nesvadbarskog življa je praktično nemoguće ali je zato eksploatacija trube konstantna.

    Lep običaj, mora se priznati. Ako ste jedan od svatova, tojest...

    - Pa, šta je sad ovo, jebemmumater?? Što se ovako vučemo, bre??
    - A vidiš, ćale, da je neka svadba pa napravili ljudi front, neka ih, bre, do jaja...
    - Ma, šta neka ih, za pola sata mi počinje Đoković, majke im ga seljačke nabijem...E, dodajdermi taj pištolj iz pretinca, 'leba ti...

  16.    

    Lepi srpski običaji vol.4 - Ulično klanje (oko) česnice

    ''...Česnica je okrugli obredni hleb koji je neizostavan deo božićnog ručka u srpskoj tradiciji. Pripremu ovoga hleba mogu pratiti razna pravila i rituali. Uobičajeno je da se u testo za česnicu stavi novčić, a prema mesnim običajima i neki drugi sitni predmeti. Česnica se na početku božićnog ručka okrene tri puta sleva na desno, nakon čega je članovi porodice razlome među sobom. Veruje se da će osoba koja nađe novčić u svom komadu hleba biti posebno srećne ruke u narednoj godini...''

    ( Sa sajta Wikipedia kopi-pejstovao autor )

    Beograd, Božić 2015 god.

    Živana Šaponja-Ilić : Poštovani gledaoci, izvinite što prekidamo božićnu epizodu vaše omiljene crtane serije ''Sunđer Bob Kockalone'' ali ovo je upravo stiglo u našu redakciju. Dvoje starijih žitelja Beograda je poginulo a dvadesetak je teže i lakše ranjeno u tradicionalnom lomljenju božićne česnice kod Terazijske česme kada je, za sada, nepoznati počinioc ispalio više hitaca iz puške marke kalašnjikov u okupljenu masu. Sumnja se da je motiv iza ovog gnusnog zločina upravo česnica teška skoro 60 kilograma, punjena zlatnicima i dragim kamenjem...''

    Nemojte se začuditi. Hristos se rodi!

  17.    

    Lepi srpski običaji vol.5 - Ime mi je Milanka al' se zovem Lana

    Kombinovanje predrasuda, stereotipa i kompleksa niže vrednosti u čestu i, nažalost, sve popularniju pojavu međ' srpskim življem. Aktuelne evro-integracije ( serem im se u usta, baj d vej ) učinile su da se neki od nas, između ostalog, stide svojih lepih srpskih imena pod izgovorom da su, tobože, SELJAČKA i menjaju ih u nekakve haiku-pseudo-kurac-palac nadimke jevrejskog prizvuka misleći da će time apgrejdovati utisak koji sobom ostavljaju tj. ono što JESU. E, kurac će! Mislim, evo : ja se, na primer, zovem UROŠ i ponosan sam na svoje ime i činjenicu da je i moj pokojni pradeda nosio isto ( umro u vinogradu k'o Marlon Brando u ''Kumu'' ) i uopšte mi ne pada na pamet da ga zbog ostatka sveta - koji umesto ''u'' kaže ''ju'' a 'mesto ''š'' Bog će ga znati šta - menjam. Imam ortaka, imena Danilo. I taj moj poznanik otiš'o pre izvesnog vremena u opštinu - 'oće da promeni ime u DANIJEL. Kaže, evropskije je. Otac Dragoje - da ga ubije! Il' i on treba da promeni ime u DRAGON ili šta?! Idem godinama kod jedne doktorke na preglede ( nije to što mislite...a možda i jeste ). Znam je kao ''doktorku Mili''. Svi pacijenti, sestre i kolege je tako zovu. Pre neki dan, jebeno saznajem da se zapravo zove Radmila! ŠKK?! U čitavoj stvari ne pomažu ni lokalne zvezde i zvezdice koje se u stilu jebenog Dejvida i Viktorije-Kurabeštije Bekam nekontrolisano kote i potom tom svom okotu daju tako originalna imena kao što su Atina, Hana, Gana, Đana, Drina, Sava, Drava, Sloboda, Nika, Kika, Lika, Romb, Tromb, Brom, Mici, Kola, Čarna, Iskra, Koks, Dorat itd. Uopšte, kod nas trenutno vlada takva imbecilna pomama za neobičnim imenima za decu da je to prosto SVETOGRĐE! Jeb'o mater ako ću ja tako da nazivam svoju buduću decu! A imaću ih, daće Bog i žena mi, eventualno...

    2035 god.

    - Ime?
    - Gladijator.
    - Molim?!
    - Ovaj, Gladijator...
    - Pitala sam Vas za ime, ne za ZANIMANJE...
    - G-L-A-D-I-J-A-T-O-R!
    - Ne razumem. Kakvo je to ime?
    - Jao, pustite me, ako Boga znate! Te godine je to bio jako popularan film...

  18.    

    Lepi srpski običaji vol.6 - Bildovanje spiska gostiju za random događaj ( slava, svadba, sa'rana... )

    Opšte je poznato da smo mi Srbi - pored ostalih znanih nam kvaliteta i vrlina - i jedan izuzetno razdragan i veseljački nastrojen narod, uvek raspoložen za zabavu i dobar provod. Slaveći tako mnogobrojne državne i lokalne, javne i privatne, zvanične i nezvanične praznike, kao nadaleko čuveni dobri domaćini razvili smo specifičan oblik srdačnosti - međ' nama poznatiji kao GALANTGOLJSVO - sa galant goljom kao glavnim predstavnikom istog. Izrazi tipa ''Na slavu se ne zove'', ''Izvol'te na tam'!'' i ''Uvek se sipa tri puta'' jasno govore u prilog gore izrečenom. E sad, ta, slobodno mogu reći, BOLESNA PREDUSRETLJIVOST nije, razume se, nastala preko noći već se razvijala kroz vekove i vekove našeg sirotovanja i vremenom, a uz 'da komšiji crkne krava' momenat, postala prepoznatljiv deo našeg kompleksa niže vrednosti. To je ujedno i glavni razlog zašto dižemo kredit(e) za slavu, pravimo ultra-mega-giga svadbe sa obaveznom minimalnom kvotom mrtvih i ranjenih ( doduše, ako se deca baš volu možda je i sevap... ), pomene obeležavamo uz prase, rusku, gibanicu, Švarcvald tortu iz ''Mama's Biscuit House-a'' ( 1.500 din. kilo, majku li im lopovsku jebem ) i par hektolitara ONE rakije iz ONOG bureta i pritom na sve ove događaje pozivamo gomile i gomile naših rođaka, prijatelja, poznanika i slučajnih prolaznika. Još će ispasti da smo slavu izmislili samo da bismo potamanili sve zalihe kako Turcima niš' ne bi ostalo! Bilo kako bilo, na mojoj svadbi ipak neće svirati gudački kvartet. Naime, Dobrivoje Topalović je već odavno potvrdio svoj dolazak...

    - Izvinite, znate li gde je ta i ta ulica...?
    - Prođite onuda, skrenite levo pa treća desno. Znate, umro mi je otac prekjuče...
    - Oh...ovaj, primite moje s...
    - Sahrana je sutra u 11, na Novom Bežanijskom. Zakuska je kod ''Žike'', možda ste čuli...Služe odlične pihtije.

  19.    

    Lepi srpski običaji vol. 124 – podizanje svesti o svom postojanju iliti MIĆKO JUNAJTED FORS RUŠANJ 96’

    Od pradavnih vremena u našem(dizvine komad1974) narodu bili su primetni izrazit osećaj za ostavljanjem traga u društvu i želja za slavom, poznat još i kao Manekenka da budem sindrom. Kada se to ukomponuje sa vekovnim srpskim idealom – ’lebom bez motike – dobija se ova na svakom koraku prisutna pojava.

    Elem, kako je za prosečnog srpskog mladića(ili, u ponekim tužnijim slučajevima, tigritzu) previše naporno da primenjuje formalno upoznavanje sa svakom jedinkom koju želi da obavesti o svojoj malenkosti, on pribegava krajnje jednostavnom rešenju za koje su potrebni samo flomaster i tuđa fasada/ograda/školska klupa/kabina na bazenu i sl. Šta to čujem? To je tvoja fasada? E pa jbg dečko, ona će bar do sledećeg krečenja nositi ime ili nadimak, a možda čak i kraj grada rendom klinca koji je odlučio da je tvoja zgrada u najširem vidokrugu opštenarodnih masa koje bi se informisale o njegovoj kuloći. Neko će možda pomisliti da je tu kraj, da je namera izvršena i da je ambiciozno srce izgrednika ispunjeno samopouzdanjem i zadovoljstvom, ali u većini slučajeva će se ispostaviti da je, što bi rekli braća Hrvati, u krivu, i da se isti natpis šepuri na još dvadesetak mesta u krugu od 100 metara.

    Kako je vreme prolazilo, autori su pronalazili sve kreativnija mesta sa kojih bi se njihovo ime smešilo prolaznicima, pa su sa pisanja markerom po klupi za dežurne učenike prešli na ogromne grafite po vozovima, krovovima ili nasipima, a onim kojima to nije bilo dovoljno koristili su svaku priliku da se na ekskurzijama ili proputovanjima potpišu na zid nekog nesrećnog Atile ili Dimitriosa. Počeli su, takođe, da se vode prvi ratovi potpisivača: škrabanje tuđih poruka i ostavljanje potpisa ''egzekutora'' ispod, na još veću žalost vlasnika mučenog zida.

    To, pak, nije jedino čemu su ulični pisci vični, jer su, gonjeni željom za grupnom pripadnošću(a verovatno i bejzbolkom u ruci vođe huligana, prim. aut.) na zidovima počeli da se pojavljuju i murali sa imenima raznih navijačkih grupa i prijateljskim porukama poput ''BEZ MILOSTI''. Tu počinje pravi gang war između navijačkih frakcija, i kontragrafiteri postaju avangardni Stefani Mitrovići, koji se uništavanjem obeležja dušmanina uzdižu u očima svojih saplemenika i stiču na početku pomenutu slavu.

    Mada, iako se čak ni u ovakvoj šarolikoj enciklopediji tradicije ne može naći mesta za baš sve potklase pripadnika nebeskog naroda, malo prostora se mora sačuvati i za onu drugu vrstu fasadnih potpisivača - one kojima to jednostavno izgleda kul. I zamislite da izađete i na svojoj zgradi ugledate ime nasumičnog klinca - zar se ne biste oduševili? Možda biste, doduše, i vi tada uzeli sprej u ruke...

    - Jebem ti sve, mali, jesam ti srdačno rekao da mi ne pišeš po zidu tim svojim farbama, i jesam ti rekao da ću te izmlatiti ko vola u kupusu?
    - Ali nisam ja, čika Dušane, to je neki iz drugog kvarta!
    - Kurac nisi, sinko, piše sve lepo, BORIS GEDORA III-6...

    --------------------------------------------------------------
    Definicija je napisana za takmičenje Tvoja definicija zvuči poznato

  20.    

    Lepi Srpski Običaji vol.16 - "Umr'o je/umrla je" - E, ajd' sad da se okupimo!

    Ako ne jedan od najlepših ili najčešćih, onda definitivno jedan od najspecifičnijih običaja u šarenolikom i svakako maštovitom folkloru naroda srpskog. Hronični ritual varirajućih razmera koji pre ili kasnije „zadesi“ maltene svaku familiju, porodicu ili krug prijatelja, bez obzira na brojčanost i „teritorijalnu rasprostranjenost“ istih. Što bi rekao moj diler, Mahmud: „događaj koji se dugo planira, ali ne tim povodom“.

    Elem, što zbog ratova, što zbog seoba, što opet zbog kojekakvih ratova, tek - Istorija je tako htela da kategorija PORODICE na ovim prostorima apgrejduje ( čitaj: „degradira“ ) u jedan pojam poprilično širokih razmera sagledavanja, kako u figurativnom, tako i u onom bukvalnom smislu. Onda se početkom 20-og veka pojavio i termin „ekonomska kriza“ i celu stvar, razume se, još dodatno skenjao. S tim u vezi a u potrazi za boljim životom ili čak najobičnijom korom hleba, naši ljudi su se zadesili i u najudaljenijim kutovima ove naše plave planete, ostavljajući iza sebe svoju otadžbinu, prijatelje, rodni grad, kuću, i u istoj babu, dedu, majku, oca – između ostalih. Neki su dogurali dalje, neki bliže, a neki su, bogami, „uspevali“ samo granicu ( il‘ dve ) da pređu i tu i ostanu, živeći k’o kojekakvi, nedobog, „neuspeli pokušaji imigranata“, prezreni od svojih domaćina i, uostalom, sebe samih.

    Bilo kako bilo, i naročito glup čovek bi lako shvatio da se u svemu ovome najverovatnije i krije glavni razlog praktikovanja i, uopšte, POSTOJANJA tragi(komi)čne pojave iz naslova ( a koji je moj lerdi tako lucidno sažeo ) : realna i najčešće u kilometrima izražena UDALJENOST članova gorepomenutih socijalnih grupacija jednih od drugih, koja vremenom metamorfozira u udaljenost emotivne vrste, za koju, s druge strane, ne postoji dovoljno velika merna jedinica u paleti istih ( doduše, on ili ona to ne bi rekli u baš toliko reči; prim.prev.)

    Želja je, razume se, itekako prisutna; velika, ogromna, nepodeljena, nezadrživa, neizdrživa, i – narafski – i više nego LAŽNA. Ponekad se okrene i neki telefon, obavi strastveni i neretko višeminutni razgovor u kojem se i po nekoliko puta izrazi potreba sa skorim viđanjem, okupljanjem, darivanjem međusobne novorođenčadi, zajedničkim pravljenjem torte/roštilja, vraćanjem onog starog, triput zaboravljenog duga/ašova/rezervnog točka/pičke materine...Oni nešto bezobraznije prirode usude se čak i da razdrmaju već vekovima „tradicionalno lenju omladinu“, ne bi li preko „tija nji’ovi fejsbuci i ostali kurci“ sa svojim generacijski, i isključivo „generacijski“, bliskim rođacima/kumovima/osobama s preke strane što efikasnije i - zašto da ne? - što JEFTINIJE organizovali skori radosni događaj. Naposletku se, „nažalost“, uvek nešto ispreči a razlozi variraju od prezauzetosti/zaposlenosti, gadnog šefa i bola u rendom delu tela ( da, dobro ste pretpostavili u „kom“ ) do kuće koja prokišnjava, pokvarenog auta i (pre)skupe karte za autobus, avion ili jebenu podmornicu.

    Al‘ gle’te kurca...Kao što se kad Erik pojede bananu dešava neverovatna promena, tako se za 180 stepeni okrene i gorepomenuta situacija...kada neko umre. Da l‘ zbog straha od Svevišnjeg ili sopstvene savesti, tek - gotovo momentalno prestaju svi telesni i ostali bolovi, meteorološke prilike postaju k’o one u prokletoj Sahari, auto dobije jebena krila, karta se kupi za pola sata, a navodno se i šef otera u tri pičke materine. Na veliku radost pokojnika, svakako...

    - Mom, why did we have to come here?! I don't like these people...
    - Somebody died, son, that's why...
    - Šta kaže mali Dejvid, sine?
    - Kaže da mu se jako dopada sarma i da bi hteo još, mama...
    - Pa, što odma' ne reče, pobogu! Saće baba Jelisaveta da sipa svom unuku još tri komada, k'o pravom Srbinu!

    ---------------------------------------------------------------------------------------------------

    - Dragane, skini te noge sa stola, bre, ljudi samo što ti nisu ušli u kuću!
    - A i to me baš zabole, znaš! Nisu bili na našem venčanju, ni na jednom od tri krštenja naše dece a propustili su i svadbu jednog od njih. K'o da je Keln na Marsu, majkumu! I sad su došli samo zato što mi je umrla majk... :ding-dong: Joj, evo ih, ajd' ti brzo obriši ovaj sto a ja idem da presložim pečenje! Gde su sad ta deca kad ti trebaju...