
Ono o čemu sanja bar jedan junak naših domaćih filmova... On u svom slobodnom vremenu, koje bi inače mogao da iskoristi tako što će nešto pročitati, vadi malu kartonsku kutiju ispod kreveta i prelistava požutele listove, razglednice, već pomalo tužnog izgleda jer su se te zemlje toliko promenile da ne liče na one sa istih. Onda pusti neki rok i poneku suzu pa se vrati u stvarnost. Ali njemu u glavi tamo i dalje cvetaju ruže, dok je ovde veliko sranje koje on neće još dugi da trpi...Mada obično na kraju umre ili završi na trafici prodavajući pljuge i novine... a zašto?
Pa zato što je više vremena provodio u sanjarenju nego u potezima da ostvari svoje snove.
1: "Samo kad bih mogao da zapalim za Holandiju...e znaš kako je tamo....raj, a ne ko ovde..."
2: "Opet kenjaš o nekom drim-lendu, brate završićeš ili mrtav ili u trafici...ni jednu pouku nisi izvukao iz srpske kinematografije..."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.