Ponekad, u trenucima kada smo umorni ili se o nečemu zamislimo desi nam se da se prisjetimo kao kroz maglu nečega što se nikako ne uklapa u naš sadašnji život. Tada se zapitomo da li se to uopšte desilo ili smo to možda sanjali. Nekad ta sjećanja mogu da budu i živa, ali je njihovo porijeklo uvijek misteriozno. Ne moraju uvijek da se odnose na neki konkretan događaj, mogu i da oslikaju neku našu raniju naviku ili način na koji smo nešto radili. Začudo, ta nam se druga realnost skoro uvijek učini prijatnija i zanimljivija od ove naše u kojoj se nalazimo. Tako je, iako to uopšte ne mora biti istina, ali nama se ipak ta druga realnost čini primamljivijom. Onda pokušamo da se prisjetimo još nekih detalja, ali se vrlo često desi da baš tad, svo naše sjećanje nestane kao raspukli balon od sapunice.
