
To su oni sportovi kojima se u novinama posveti članak odma do reklame za najnoviji kuvar indokineske kuhinje.Najčešće ne duži od 2-3 rečenice,sažet,gotovo kao po tezama da je napisan, bez pomoćnih glagola ili novih pasusa.
I pored tako malo medijske pažnje u Srbiji ne zamire ljubav prema neprofitabilnim i nemarketinškim sportovima.
Deca koju mama i tata tutkaju da budu Novak Đoković i Ana Ivanović nisu nikakvi sportisti naspram dece koja se trude i rade kako bi se sutra ostvarili u sportu koji vole,a ne da bi bili u novinama i puni keša.Takva deca su u Srbiji potpuno zaboravljena,bez ikakve podrške od strane države,što finansijski što moralno.
A sutra,kad nam fudbaleri i ostali manekeni osramote boje,plivanje,streljaštvo,karate i ostali sportovi će nam svetlati obraz pred svetom.
Možda nismo tako popularni i plaćeni ali smo šampioni sveta u karateu.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.