Prijava
  1.    

    Dug otadžbini

    U našoj državi koja je više puta menjala ime, od Kraljevine Srbije, preko Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Demokratske Federativne Jugoslavije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Savezne Republike Jugoslavije,pa sve do one usrane Državne Zajednice Srbija i Crna Gora, negovano je nešto što se zvalo dug otadžbini. Srpski narod je silom prilika, ratnički narod koji je uvek bio svestan svog identiteta i važnosti borbe za slobodu. Zato Srbija nikada nije imala problem sa odzivom na mobilizaciju, već kako i čime te ljude naoružati, obući i nahraniti. Srpski ratnik se bori i u uniformi i u svom gunju i sa čizmama i u opancima i bos. Takvog ratnika su dobro zapamtili i Turci i Austro-Ugari, i Nemci i Bugari. Ne zna se ko se od njih više plašio Srbina sa puškom.
    U vojsci su mnogi stekli najboljeg prijatelja, bili u gradovima u kojima nikada ne bi bili, očvrsnuli fizički i psihički. Postali ljudi, na pravi način.

    A onda je neko naprasno rešio da se ratovanje ne uklapa u norme lepog ponašanja. Da nije lepo braniti našoj katoličkoj braći i Srbima muslimanske veroispovesti pravo da stvaraju svoje države. Da nije kulturno biti Srbin u Zagrebu, Sarajevu, Prištini i Podgorici. I raspustili su vojsku. U stvari ostalo je nešto sa takvim imenom, ali to valjda služi da ima ko da volontira po gerontološkim centrima i bolnicama. Ima tu i neke zaostale tehnike, sa kojom ne znaju kud bi. Zato malo, malo, pa nešto padne sa neba. Poneki avion, neki helikopter... Nešto i ne padne, ali to je već pitanje Božje volje. Avijacija će ovim tempom sama sebe da uništi za par godina, ali problem su tenkovi koji su napravljeni da izdrže direktne pogotke granata, tako da su njih morali da seku brenerima i da ih pretope u staro gvožđe.
    Kada nema vojsku, Srbin nema ni državu a ni ponos. Plaća poreze, na izborima glasa za koga treba, vraća kredite svojih roditelja i zadužuje svoje unučiće. A to ne može večito da traje. Jer Srbin je to. Zato Srbin traži da se ponovo uvede obavezno služenje vojnog roka, da bi sa radošću mogao da vrati dug otadžbini i ponovo maršira na Gazimestanu.