
Osnovno merilo po kome naši roditelji odlučuju da li se treba družiti sa određenim dečakom ili ne. Ako, ne daj Bože, on ima dugu kosu, to je sektaš, narkoman i tome slično. Ali, ako je uredno podšišan, može se fiksati u venu ispred njihovih očiju, to je dobro dete.
Drug metalac (kosa do ispod ramena) i ja idemo ulicom, srećemo moje roditelje.
*kasnije, kod kuće* M: Je li, kakav ti je ono narkoman sa kojim ideš danas?
Ja: Majka, bre, ono je Stefan, znamo se od vrtića, išli smo zajedno u osnovnu.
M :Ne znam ja, u loše je društvo izgleda upao. Vidi ga, pustio kosu, nosi one kosture na majici, možda se i drogira. Ju, sine, kloni se ti njega. Što se ne družiš sa Milkinim malim? Kako je to zlatan dečko...
Ja: Jesi li ti normalna? Čovek pije kao smuk, a šmrče kao jebeni Kurt Kobejn.
M: Nemoj da lažeš! Vidi kako je dete lepo obučeno i kako divnu frizuru ima. A sad marš u sobu, neću da te slušam više!
Ja: Šta god...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Kurt Kobejn nije smrkao