
Toliko se može reći u pogledu. Takav nejasan intenzitet, ujedno invazivan i ranjiv. Blještava rupa crnine, neprozirna i bez dna. Oko je ključanica kroz koju se svijet ulijeva i kroz koju svijet iscuri. Na nekoliko sekundi, možete zaviriti u trezor, koji sadrži sve što jesmo. Ali, da li su oči prozori duše ili pak vrata percepcije, to nije bitno: jer još uvijek se nalazite izvan te "kuće". Kontakt okom nije zapravo kontakt u pravom smislu te riječi. To je sve samo lagani pogled, gotovo omašen i nedirektan, toliko da možete osjetiti kako klizi mimo vas.
Ima toliko toga što skrivamo u skladištu. U ponudi se nalazi tek uzorak toga ko smo, ono što ljudi žele da budemo. Ali tako rijetko ćemo zastati da pogledamo unutra, i pustiti da se naše oči prilagode, i vide šta je stvarno tamo. Zato što i ti isto viriš iza vlastitih vrata. Možeš staviti sebe vani, pokušavajući odlučiti koliko svijeta da pustiš unutra. Drugi mogu lako da te odmjere i nastave svojim putem. Oni nas mogu vidjeti jasnije nego što bi sami ikada usitinu mogli. Tvoj trezor je jedini u koji ne možeš da zaviriš, da ga odmjeriš i sumiraš u trenu.
Tako svi ustvari samo razmjenjujemo poglede, pokušavajući reći jedni drugima ko smo, pokušavajući uhvatiti tračak sebe, imajući osjećaj kao da tražimo u mraku.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.
Postaješ prepoznatljiv +
Odlicno i ovo