Dvosmisleni intenzitet pogleda

Toliko se može reći u pogledu. Takav nejasan intenzitet, ujedno invazivan i ranjiv. Blještava rupa crnine, neprozirna i bez dna. Oko je ključanica kroz koju se svijet ulijeva i kroz koju svijet iscuri. Na nekoliko sekundi, možete zaviriti u trezor, koji sadrži sve što jesmo. Ali, da li su oči prozori duše ili pak vrata percepcije, to nije bitno: jer još uvijek se nalazite izvan te "kuće". Kontakt okom nije zapravo kontakt u pravom smislu te riječi. To je sve samo lagani pogled, gotovo omašen i nedirektan, toliko da možete osjetiti kako klizi mimo vas.

Ima toliko toga što skrivamo u skladištu. U ponudi se nalazi tek uzorak toga ko smo, ono što ljudi žele da budemo. Ali tako rijetko ćemo zastati da pogledamo unutra, i pustiti da se naše oči prilagode, i vide šta je stvarno tamo. Zato što i ti isto viriš iza vlastitih vrata. Možeš staviti sebe vani, pokušavajući odlučiti koliko svijeta da pustiš unutra. Drugi mogu lako da te odmjere i nastave svojim putem. Oni nas mogu vidjeti jasnije nego što bi sami ikada usitinu mogli. Tvoj trezor je jedini u koji ne možeš da zaviriš, da ga odmjeriš i sumiraš u trenu.

Tako svi ustvari samo razmjenjujemo poglede, pokušavajući reći jedni drugima ko smo, pokušavajući uhvatiti tračak sebe, imajući osjećaj kao da tražimo u mraku.