
Sleng koji subjektu ili radnji pridodaje epitet poslednjeg stadijuma osirovosti. Haiku opis limesa beskonačne nebrušenosti, nema dalje.
Meziti pileću salamu pred seoskom zadrugom, i zamakati je u so spakovanu u žutu kutijicu od Kinder jajeta. Nabadati meze na odgojen nokat na malom prstu i istim čačkati nos, zube i uši i zavrtati šarafčiće na instument tabli Kalibre. Piti šećerušu, jer je svaka druga skupa, direkt iz flaše Skaj Kole. Češati se drškom mlatača za mušice po dlakavom guzu koji virka iz spadnutih radničkih pantalona, uz usputno ispuštanje zvukova zadovoljstva. Drati se na Nokiju 3210 dok se zdogovara renta suprasne kezmice za dva kubika jasenove daske. Sa skele dobacivati prolaznicama: MOla, obri' pičku sikirom! Hvatanje miline kada sa radija zapeva Esad Plavi između reklame za mešaonicu stočne hrane i reklame za izdavanje šatora kapaciteta 150 duša za ispraćaj u armiju i gratis hladnjače za meso. Potcikivanje brkatih tetki u kolu kojima salo kipi preko kineskog brushaltera, a šiške vire ispod pazuha dok u transu pucketaju prstima. Tri meseca na crno uvoditi grejanje po Beču, jer ti ćeif da ti Farizada zapeva na krštenju sina... Jednostavno, džigera.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
Fina učo, fina! +++
Jebote, pretvorih se u džiger! +
Srž libida! +
Uča stajl. +++
ojebo si primerom.
+
Mislim se jel Učitelj, liči, al nema preldžije. :)
+++
Beton, beton, samo beton....
primjer ostavlja bez daha, matere mi, ja ne vjerujem :D
Primer jebe, da.