Kada neko zapadne u ozbiljne probleme koje ne može nikako da reši,
kada razbija glavu razmišljajući o tome šta da radi i kako da se izvuče,
a ti mu jednom rečenicom ili jednim potezom pokažeš rešenje,
možeš slobodno da kažeš: E to košta.
Tvoje znanje, tvoje iskustvo ili tvoja inteligencija, to je ono što vredi i što košta.
- Pa jebem im mater nenormalnu! Treba da pravimo neke stepenice za Japance,
a one treba da budu velike po deset centimetra. Nisu valjda svi ti Japanci kepeci?
Nije valjda da su im stopala po deset centimetara? Ovde jebe lud zbunjenog.
- Pogledaj malo bolje taj crtež, verovatno su ti mere date u inčima.
- Inči? Jeste jebote. Tako ima logike. Dobro si se to setio.
- E to košta. Za to moje znanje me plaćaju. A ti ćeš da platiš turu posle posla.
- Ma važi...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.