Govnjiv osmjeh

Zaštitni znak životnog preobražaja mlade njuške. To je njuška koju su vukli i rastezali svi koji sebe nazivaju starijim (njihove godine ne moraju da imaju veze sa ovim), a ona se, mlada i vlažna, migoljila van krutih rukohvata, koliko joj se dalo. Ispod nje, mladi zubi su se bijelili i, oštri, lajali su, još uvijek ne znajući na šta. Tužna njuška, ko svaka tužna njuška, svaka na svoj način kriva.

Takvu njušku godine nužno povuku u novo razdoblje. Do tada mršav, namršten, cijepao bi kožu samo da to nešto iznutra izbaci na površinu. A sad, 'to nešto iznutra', kao da je završilo van njega. Njuška je sada punačka i zgodna, a ožiljci iz tužnih i golih dana, kada je duša jurila tijelom kao svijetom, njih kao da se stidi. Izgleda kao da se trudi da bude nešto uprkos njima.

Kažu mi da sam dobar, a meni drago. Kad sam zamijenio svoja mjerila njihovim? Na šta sam juče pljuvao, sad dižem na pijedastal. Diploma se na zidu smiješi, tamo iza stakla rama. I ja se njoj smiješim, govinjivim osmjehom. Ona mi je dokaz da znam o čemu pričam, oni su mi rekli. Poštuje me mnjenje, moj kašalj sad pravi tišinu i prostor u etru, sami za moju riječ. To što ta riječ koja izlazi iz mene više uopšte nije moja, brine me, ali ne toliko da prestanem da se smješkam. Jebiga, nešto dobiješ, a nešto gubiš, shvatila je njuška. Postao sam kralj forme, dajem savjete mladima: šta valja učiti, šta valja slušati, čitati, misliti. Znam koliko bodova moj svaki odgovor nosi, znam koju tačku na čijoj sujeti treba da tretiram sa finom pažnjom. Znam koliko oštro mogu da kritikujem, koliko jako da mrzim, koliko mudro da volim. Znam posle koje čaše treba da krenem. Sve uz taj govnjivi osmejak, zbog kog mrzim ogledala.

Ne može dan bez kafe. Ne može bez šećera. Ne može život bez piva, jegnjetine, cigarete... Sve mi to treba, jer sam uznemiren ponekad. Treba mi i društvo, da mi kaže dvije lijepe o meni. Žena mi treba da me želi, baš ovog ovdje mene, jedinog. Sve to treba mojoj novoj njuški. I kad me trulež iza gnjilog osmjeha podsjeti da je nešto crklo iznutra, ja se brzo uvaljam u neki mojih šećera. Napravim još neki plan, zalijem cvijet iluzije da je taj idealni daj koji će svanuti za deset godina mnogo važniji od ovog današnjeg. Namjestim rame pod nečiju ruku, obrnem turu, privedem nešto, trgujem izum sa reklame... Toliko je načina da mi govno zamiriše.

Njuški će vremenom šminka da izblijedi. Tada sve zavisi od kredita laži: da li umirem kao memljiva smješa lišena razuma, samim tim i boli, ili ću potrajati toliko da ostanem još jednom sam sa sobom. Da se prepoznam, da se sjetim, da bar umrem kao ja. Zna njuška i sad te stvari, ali se smješka, lakše joj. Pa i nije da nije.