
Gramatičku inkviziciju čine osobe koje se ponegde nazivaju i "grammar nazis" i koje imaju nekontrolisanu želju ne samo da ispravljaju ljude koji umeju i da slučajno pogreše kod pisanja, već i da ih verbalno ponize, da im svojim rečima priušte masivni bukake, da ih sateraju u tamo neki mračni ćošak u kome će oni plakati. Ili barem oni to tako nekako zamišljaju.
U većini slučajeva samo kritikuju i pišu li pišu, a ništa konkretno ne kažu. Kada oni pogreše, odmah se vade da to što su oni pogrešili nije greška, već karakterističan način pisanja i izgovora, tipičan za njihov kraj, i da je taj nepravilni lokalizam zapravo pravilanm, jer time što je lokalizam, on je usađen u mozgove tog življa, te nisu ludi svi koji tako pišu, govore i misle.
Oni su bezgrešni, jer da kojim slučajem greše to bi za njih bila katastrofa jednaka katastrofi nekog zagriženog fudbalskog fana u kom njego tim u osamdesetom minutu vodi sa dva prema nula i onda do devedestog minuta primi dva gola i u sudijskoj nadoknadi primi i treći te taj lik izgubi hiljadu jevra na kladionici.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.