
Ako se ikada bude pravila vrlo objektivna i iscrpna lista "Najveće misterije univerzuma" sa dobrim budžetom, intergalaktičkim sastancima i višedecenijskim većanjima da bi se izbegle nedorečenosti i zablude, sigurno jedna od stavki na tom spisku moraju biti hemijske olovke. Naime, ono što je kod njih toliko fascinantno je to da prkose vremenu, a ponajviše prostoru. Postavlja se pitanje: Gde su? Fabrike prave milione svaki dan. S druge strane, sigurno smo za života dali, pokidali, pojeli, bacili, izgubili na hiljade olovaka, ali njih još uvek nema. Ne pojavljuju se nigde. I opet na kraju niko nikad nema olovku. Inače, ne sećam se da sam ikad potrošio u fulu više od 2-3 hemijske za života, a kupio sam ih na stotine.
- Kolega, imate li olovku?
- Da, baš sam sad kupio viška zbog kolokvijuma.
- Hvala.
- Nema na čemu.
sutra
- Saša?
- Šta je baba?
- De mi brzo hemijsku da zapišem broj agencije. Dobili smo putovanje u Grčku.
- Ozbiljno?
- Da! Požuri.
- Evo tražim.
- Ajde više!
- Nema! Nijedne!
- Kakav si ti to đak?
- Student ženo, student!
- Pa daj bilo šta.
- Evo kevin karmin!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Nije da ih nema, eno stoje u čaši pored telefona, problem je u tome što nijedna ne radi!
Ovo je apsolutno istinito. +
NON STOP MI SE DOGAĐA, BRT
I evo rešenja!