Stanje u kom se nalazim dok stojim ispred butika sa bezbroj kesa u rukama, čekajući devojku da završi šoping.
Posle nekoliko sati obilaska, polako počinje da mi se gubi osećaj za vreme i prostor, i onda u jednom trenutku dok stojim i čekam sa tom gomilom stvari, utrnulih ruku i nogu, kad sam već izgubio nadu da će ona uopšte izaći iz prodavnice, pogleda već uveliko fiksiranog u jednoj tački, čini mi se kao da počinjem da se dematerijalizujem i onda odozgo posmatram sebe, nemoćnog da se pomerim, pa čak i da skrenem pogled. Kao da sam ostao trajno fiksiran u toj tački vremena i prostora, dok osećam da sve oko mene normalno teče. Prelazim iz jedne dimenzije u drugu, nadajući se da ću je sresti u nekom delu paralelnog sveta i prekinuti agoniju. Ali bezuspešno, svi njeni paralelni entiteti su u ovoj stvarnosti, pomažu joj da istovremeno skenira svo ono mnoštvo izloženih krpica.
Nakon ko zna koliko vremena, ona konačno izlazi iz butika, primetno starija, ali i vidljivo srećnija. Sledi postupak oživljavanja...
Prividno potpuno odsustvo vitalnih parametara, iako sistem još uvek kako-tako radi.
-Hik.. Gde je Mile?
-Eno ga, hibr... hibar... hibernira... hik... u ćošku.
-Ajde, mrdaj mu miša, treba da idemo.
Naša nacija već nekih 20 godina.
Zimsko vreme kad Deda odlozi svog stojadina u garazu pokrivajući ga cebetom, a sve to pod izogovorom da ce jednog dana puno vredeti.
Nedostatak ili potpuno odsustvo fizičke aktivnosti u periodu od, recimo, oktobra do marta. Neizostavno je praćena povećanim unosom visikokaloričnih obimnih obroka radi održavanja telesne temperature u hladnim zimskim danima. Čak i boja kože usled nedovoljnog izlaganja sunčevim zracima poprima onu sci-fi bledosivkastu međugalaktičku hibrnacijsku nijansu.
A kad se završi period duboke hibernacije treba početi sa intenzivnim kvarcovanjem i trčanjem po parku kako bi se što pre omogućilo izlaženje međ' narod.
Od Krekinog uglja dugo tinja zar,ceka da ubacim novi...Vatra u hibernaciji.
Nisam se tusirala ima treci dan,zamrzle mi cevi...Voda u hibernaciji.
Zatvoreni prozori,dihtuju mi vrata u vakumu zbog mazije...Vazduh u hibernaciji.
Ne krecem se ne izlazim jer sneg je do pasa,probava mi spora...Govno u hibernaciji.
Ne citam,ne ucim,ne koristim vijuge,intelektualna blokada...Mozak u hibernaciji.
Buljim u telefon,ne daje ni glasa,srce blikce plavom LED-diodom...Dusa u hibernaciji.
Popodnevna dremka posle ždranja. Aktuelna posebno u zimskom periodu kada haraju slave i praznici.
-Rado, odo malo da prilegnem da svarim ove sarme.
-Volu jedan, nisi vakjda stucao celu šerpu sarmi? Šta sad da podgrejem deci da jedu? Tako sad zaspi kao prava mečka. Imaš sala, možeš sad u hibernaciju.
Ono što rade vredna deca, štreberi, u poslednje 3 nedelje školske godine.
A: A brate pita me danas ona rospija da popravim Evropu.
B: I ti se žališ? Mene pita i fizičar i hemičarka i ova iz biologije.. Kako sam ja to trebao da naučim?!
C: Ee, neka vas.. Ja sam učila na vreme i sad mogu u hibernaciju dok se vi lomite oko bednih dvojki i trojki.