
Kad se davnašnje prijateljstvo (ili smo se nadali da je to zaista i bilo) svede na :
- pozdrave koje nam prenose zajednički poznanici,
- mejlove koje besomučno primamo (pročitaj i pošalji 459 adresa ne bi li te poslužilo zdravlje, ljubav ili pare),
- stupidne stihoklepačke SMS-ove povodom praznika (obično verskih, to je inspirativno).
Naši retki pokušaji istinske reanimacije prijateljstva nisu uspeli (nema se vremena, mala su deca, roditelji kilavi...).
Na kraju se svede na pitanje : "Šta bi sa......ne viđam ga?"
Nakon toga i mi odustajemo.
A onda se desi da im zatrebamo. Jave se, zamole, mi im učinimo (ili ne, svejedno je) i opet nastupa period tišine.
Krug se zavrti i sve krene iznova : pozdrav, dosadni mejl, stupidna poruka...
"Ej, pa gde si ti..nema te nešto..."
"Zdravo. Otkud ti???!!!"
"Vidi, imam neki problem sa žučnom kesom. Neki mi kažu laser je zakon, drugi me odgovaraju...blablablabla - znaš li ti nekog na hirurgiji?"
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
odlična +
Dobra, dobra +++
Sve im praštam, al' mejlove ne mogu - dotuku me. ++