
Imaš 20 godina i boli te palamar za sve na ovom svetu, vučeš se kroz obrazovne ustanove, čekaš na diplomu pa da počneš da živiš, ali oprem! Nije sve tako sjajno, čak šta više zardjalo je i čeka da te zarazi nekom boleštinjom od koje ćeš celoga zivota imati facu šutnute džukele. To je realnost, oblikuje ti jebeni um, i ispere ono malo mozga što dobiješ... Posle deset godina jedva nadješ neki pos'o, i to preko neke jadne veze, jer, gle' čuda, sad u modi nije engleski jezik nego turski! Vučeš se svaki dan kao na električnu stolicu, nebitno u kom smeru ideš. Nasmeješ se samo kad vidiš nekog goreg od sebe, jer nisi svestan koliko je moguće nisko pasti... Sedneš i razmišljaš kad si zadnji put čuo smešan vic i shvatiš da ga upravo živiš... Posle toga si sine, dobar samo kao materijal za trač partiju neke babe, kad kaže: " Šta li je s' onim bilo, kad je onako izbledeo, senka od čoveka..."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
stavi zarez kod " Šta li je s' onim bilo,... malo buni kad se cita... :D ++
dobra +
Stavljen...hvala