Godine čekanja, godine lutanja. Tražio si onu pravu, onu koja će da izazove leptire u stomaku, a ti nemaš pojma šta je to, jedino što si osjetio u stomaku je nadimanje poslije treće porcije pasulja i pola galona ljutih papričica.
Jarani pričaju o jebačini, pričaju o uzgonu na zadnjem sjedištu protrule Korse u nekom ćorsokaku u pripizdini, pričaju o blajvanju u muškoj svlačionici uoči tjelesnog koje je obavila neka razuzdana provincijalka, a ti - ništa. Suh k'o barut. Totalna nejebica te obuzela, a za kurve se nema. Ali eto, dođe i taj dan. Naleti i ta prava. Par lijepih trenutaka provedenih zajedno, nekoliko pića i eto tebe pred vratima.
A ona sva raskošna, otpozadi, a i sprijeda, ima čovjek šta da gleda. Kim Prekardašijan, jebote. Ti ne znaš gdje bi prije pogledao, izgubio se, ima te svugdje k'o kokoši u toru. I onda, tik prije skidanja mraka, zapita se čovjek: "Jebote, je l' sve ovo moje?".
- Pomalo, đe si navro k'o sivonja?! Neće niko odnijeti ispred tebe.
- Joj, šuti, nisam ja znao da je 'vako dobro jebavat. Ja brao maline, jebale me maline! Ojhaaaaaaaa!
Hehehehehe najzad je dobio +++
Najs. +++