Prijava
  1.    

    Jel' ti trebaju pare za grad?

    Pitanje iz perioda detinjstva koje smo čuli mali broj puta u životu, a toliko smo želeli svakog vikenda. Kad se i desi da bude izgovoreno, praćeno je minutom ćutanja jer kevi/ćaletu sigurno nešto bitno treba i gleda te takvim očima da moraš da uzmeš. Sam taj pogled paralizuje jer ti svašta pada na pamet.

    - Dragane,jel' ideš večeras u grad?
    - Ne mogu, nešto mi se večeras i ne ide.
    - Što bre sine? Raspust je, jedva si čekao da dođe a sad nećeš, stvarno mi nisi jasan.
    - Ali, stvarno ti kažem ne ide mi se, mrzi me.
    ...majka se unervozi i nastavi...
    - Kako je lepo vreme, Bože, odavno ovako nije bilo.
    ...posle 5 minuta...
    - Gde ti je društvo? Što ih ne pozoveš da malo izađete,vidi kako je lepo vreme?
    - Zvali su me, i reka...
    - JEL TI TREBAJU PARE ZA GRAD?
    ...ćutanje...
    - Majko, šta ti bi?
    - Dragane, ako ti trebaju pare za grad ima majka daće ti.
    - Majko, ne trebaju mi pare jer mi se ne ide u grad. Ijaooo,sad sam te provalio! Ti hoćeš da ja idem u grad da se ti i tata malo družite a,? Dugo niste bili sami?
    - Šupičku materinu, kako te nije sramota, stoko jedna!
    - Dobro bre, izvini, stvarno sam se šalio.
    ...posle pola sata dolazi ćale sa sela, otvara vrata, nit' reče zdravo, nit' ćao, izuva desnu cipelu, 'vata se za levu , i prekide neprijatnu tišinu između žene i sina Dragana...
    - Jel' ideš večeras u grad?