Pitanje iz perioda detinjstva koje smo čuli mali broj puta u životu, a toliko smo želeli svakog vikenda. Kad se i desi da bude izgovoreno, praćeno je minutom ćutanja jer kevi/ćaletu sigurno nešto bitno treba i gleda te takvim očima da moraš da uzmeš. Sam taj pogled paralizuje jer ti svašta pada na pamet.
- Dragane,jel' ideš večeras u grad?
- Ne mogu, nešto mi se večeras i ne ide.
- Što bre sine? Raspust je, jedva si čekao da dođe a sad nećeš, stvarno mi nisi jasan.
- Ali, stvarno ti kažem ne ide mi se, mrzi me.
...majka se unervozi i nastavi...
- Kako je lepo vreme, Bože, odavno ovako nije bilo.
...posle 5 minuta...
- Gde ti je društvo? Što ih ne pozoveš da malo izađete,vidi kako je lepo vreme?
- Zvali su me, i reka...
- JEL TI TREBAJU PARE ZA GRAD?
...ćutanje...
- Majko, šta ti bi?
- Dragane, ako ti trebaju pare za grad ima majka daće ti.
- Majko, ne trebaju mi pare jer mi se ne ide u grad. Ijaooo,sad sam te provalio! Ti hoćeš da ja idem u grad da se ti i tata malo družite a,? Dugo niste bili sami?
- Šupičku materinu, kako te nije sramota, stoko jedna!
- Dobro bre, izvini, stvarno sam se šalio.
...posle pola sata dolazi ćale sa sela, otvara vrata, nit' reče zdravo, nit' ćao, izuva desnu cipelu, 'vata se za levu , i prekide neprijatnu tišinu između žene i sina Dragana...
- Jel' ideš večeras u grad?