Tipična zabluda roditelja - skorojevića koji se trudi da udovolji svakom finansijskom prohtjevu svog djeteta, bez obzira koliko on bio loš, nepotreban ili nemoralan.
Nerado se sjećao svojih dana djetinjstva: svih onih suza i neprospavanih noći kada je razmišljao zašto on ne može da ima sve što imaju ostala djeca, i zašto on mora sve da dijeli sa četvoro braće i sestara. Nije da nije imao srećno djetinjstvo - imao je veoma dobre i vrijedne roditelje koji su se čitav život borili da sklope kraj s krajem, ali mu je uvijek falilo ono nešto, nešto materijalno, opipljivo. Bicikl, nenošena odjeća, kožne patike, lijepo matursko odijelo. Umjesto toga vječita restrikcija u kući...
To mu je nekako bila bolna rana, koja bi ga zaboljela uvijek kada bi mu se djeca tražila nešto što su vidjela da drugi imaju. Samo bi se iskezio, nasmijao, mašio rukom za džep i dao koliko su tražili. Sada je barem imao para i više nego što mu je dovoljno...
Nije se čak ni uzrujavao kada mu je još maloljetna kćerka tražila pare za providne haljine, miniće koji skoro ništa i ne pokrivaju, erotsko rublje... Niti kada mu je sin tražio pare za travu, ubjeđujući ga da je to danas normalno, da svi rade. E ako je tako, ako imaju svi drugi i ako je to danas normalno, neka imaju i moja djeca...
Posle toga osjetio bi onaj čudan osjećaj samozadovoljstva i ponosa na sebe, svoju djecu i sve što je uradio - isti onaj osjećaj koji je osjetio one noći kada se spremao poći na fakultet i kada je odlučio da će postati totalni diferencijal, da će gaziti preko svega i svačega, samo da postane kao oni...
