Prijava
  1.    

    Kći starog krčmara

    Jedno isprepadano čeljade, drhtavih ruku, ištipane guzice, ispranih očiju, tamnih podočnjaka a čista, čista, bela krpa skore predaje oko tankog pojasa. Svaki zevzek, krdžalija, badavadžija i džambas baš namerno kroz tu krčmu prođe, a i nema drugde, da se naloče, najede, ispoždriguje svoje pijano postojanje, i isprazni svoje masne upadice na nju, zabode u njeno jastuče duše iskorišćene s obe strane čačkalice ko iskusni akupunkturičar-automehaničar one iglice nehajno, da je izvalja po blatu svojih ubogih rečenica natopljenih žudnjom kad već ne može da je izmasira dlakavom trbušinom negde u mračnom kutku u kratkim trzajima.
    A ona, kakva je? Pa, ni neka lepota ni neka ružnoća, prosečno devojče koje ne zna šta ju je snašlo – ona bi naime samo da je puste na miru, neki život, miran, običan - al od tih pogleda tolikih, čežnjivih, od tog masnog duvanskog dima, od muškog znoja koji joj se u međunožje zavlači i štipa to zadremalo slatko oko i šašolji stidljivu međicu, morala je i ona da se raskrupnja da pusti guzove da klapću ko usta šarana na suvom, da mlati sisama (ah devojka je svoje sise klela zar su morale tolike da budu) u hodu nezadržanim, da dobije mučenički izgled ala Mirjana Joković na koji se cede bale muške po pocrnelim stolovima i mešaju sa baricama ostalim od prosipanih pića – psihološki – simbol istečenja u ovom snu.
    Eto, premijerno, zarad vernog prikazanja, na trenutak insert iz filma: ona zauzdava izmašnjenu kosu, pramen njen, mrk, jasan, sklanja sa čela dok uzima popijene čaše i nehajno se okreće da čuje drugu porudžbinu – džiber koristi trenutak i povlači joj tkaninu preko grudi još malo na dole, nevešto se brani, ne mož mozak na tri strane; ta njena zbunjenost, rastrzanost, nesreća i onaj pokret ruke koji neuspešno kroti pramen kose za uvo a on se opet vraća i pada nad lice ljuljajući se od pokreta njenog tela, samo još više uspaljuje kočijaše, šegrte, majstore, kovače, rabadžije, terzije, zanatlije; pa i travnički konzul, koji svrati samo tu da uzme kiselu vodu i ratluk za gospođu što napolju pada u nesvest od prizora magareće kurčine, i on, kezi se već zlo i kiselo, jebeš engleske manire, čita se u vazduhu: rastrgnite je, pocepajte je, unizite je, jebite je, cerekajte je – isto kao kad je svetina nekad vikala: raspni je raspni je. Ali ona nije ništa kirva – Pilat umorni reče. Kriva je, žensko je, pičku ima kriva je, kurva je!

    Na kraju po difoltu, filmu i pričama koje su uvek iste, namestiće je lokalni mangupi u jednu vetrovitu nedelju – jugo duva s mora - silovaće je nemi retardirani sluga dok se oni pijani smeju, posle će i oni skoro lenjo to da odrade – više nije to to. Ona će se pokupiti bez reči i nikad nikome neće reći. Udaće je uskoro za siromašnog seljaka iz drugoga sela, živće normalno, bez nekih većih trzavica. Žrtva je učinjena, svet može da krene dalje, na neko vreme.

    A ostaće pesma skoro bajkovita na neko lepše i srećnije vreme kada se znalo... Šta se znalo?

    - Eh kako je to nekad bilo lepo vreme, slušaj stih - ko to pali sveće i po krčmi šeće... Daj još jedan litar... a mi sad živimo po ovim gradovima ko govna...