Pavić je pisac koji ponekad (čitaj često...) preteruje, možda i u baroknom maniru bizarnosti da bi iznenadio čitaoca, ali ume da odvali i nešto jako dobro, da poželiš da pojedeš svoj rukav što nisi ti to smislio. Naročito ima takvih bisera u Hazarskom rečniku, tu se najviše izdigao iz prostakluka u kome nekad zna da se udavi. I ne, ne mislim na mesta gde namerno pada u filozofiranje - tu su pisci generalno loši - mislim na ona mesta gde mu to polazi za rukom sasvim slučajno.
Ljubavna pesma princeze Ateh: "Moj zavicaj je tisina, moja hrana cutanje. Sedim u svome imenu kao veslac u camcu. Ne mogu da zaspim koliko te mrzim."
*
Sve sto naucih i zaradih ode na zveket kasike o zube.
*
Najveca razocaranja u zivotu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
*
Razlika izmedju dva da moze biti veca nego izmedju da i ne.
*
... A od srece se zaglupi. Sreca i mudrost ne idu zajedno, kao sto ne idu zajedno telo i misao. Jer je samo bol misao tela. Dakle, srecni ljudi postaju glupi ljudi. Tek kada se umore od svoje srece, ljubavnici mogu ponovo postati mudri, ako to inace jesu.