To je ono pitanje koje izgovoriš naglas kada, nakon čitavog dana provedenog s ljudima, mrtav umoran dođeš kući na zasluženi odmor, a neko ti nakon pet minuta pozvoni na vrata. Dok otvaraš vrata, na lice pakuješ širok osmeh poslednjim atomima snage, uz neizostavno: "Ej, pa to si ti! Ne smetaš, uđi!"
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ja bi da dam komentar , ali se plašim da ne kažeš:"Ko je sad,...
+
Ništa, ajde sutra ću.
Istina. Moja ćale je još gori slučaj, dođem s posla ne znam gde sam, telefon zvoni, ja utihnem kao da će da me čuje. Zvoni do isključenja. Opet zvoni. Aj jbt, možda je neka hića, javim se. Ćale: "Ati nisi čula telefon malopre?"
AaAaAaAaAaAaAa!!!!!!!!!!!!!!!
Telefon je posebna priča - budi u meni životinjske nagone.
Zove te neko i po glasu čuje da si spavao, ali i dalje nastavlja da tupi.
Ma bre sta ima da se kezis, ili ne otvoris ili proviris i kazes - Umorna sam izvini, eto dodji juce!
Ma, kod mene, ako ne siđem dovoljno brzo, narod odmah ulazi i penje se. Neizbežno je. Zato nigde ne idem bez poziva.