
Situacija u kojoj se svi mi iz manjih gradova nađemo, kad dođemo u prestonicu i pitamo prolaznika kako da nađemo neko mesto.
- Izvinite, znate li možda kako da dođem do tržnog centra Ušće?
Prolaznik te prvo odmeri od glave do pete, misleći u sebi, opet ovi provincijalci, šta traže oni koji kurac ovde... I iz kurtoazije krene da ti objašnjava tako da ni Ajnštajn ne bi našao tu destinaciju.
- E vidite, sad idete ulicom kralja Milutina, pa uđete u ulicu "zvždi" oslobođenja i onda vozite do okretnice autobusa 348, nastavite bulevarom, skrenete u ulicu "šmnšića" izlazite na Brankov i posle u lazinu i onda...
-Stani bre brate... Pa nisam ja došao ovde da crtam mapu grada, a da sam navigacija ne bi te ni pitao gde je to i jebale te te ulice i okretnice... Reci mi u kom je to pravcu...
-Tamo!
-E super, baš ti hvala rođače
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Kul primer. Nisu baš svi takvi, doduše :)
+
Pa naravno da nisu svi bas takvi, ali je bas zanimljivo da vecina objasnjava, kao da mi sa strane znamo te nazive ulica i kao da nam to nesto predstavlja :)
dobro pa je i stao neko da ti objasni, sta se bunis
od mene beze k´o da sam, boze me prosti, azdaha neka... :)