Prijava
   

Krčag ide na vodu dok se ne razbije

Stara narodna mudrost koja govori o tome da svakom bezobrazluku kad-tad mora doći kraj.
Probaš foru, ona prođe, probaš još dva-tri puta, vidiš da prolazi... Super! Osladi se, kreneš serijski, dobro ti ide, uživaš. Onda, jednog dana, natrčiš na nekoga ko ne deli tvoju preduzimljivost i tvoj smisao za humor. Završiš sa polomljenim nosem i ostalim sledujućim povredama, plus žigosan kao najniži prevarant-jajara. I, naravno, svi su ti krivi.
E, pa nemoj da su ti svi krivi. 'Ajde što ti se osladilo, ali zapitaj se: da li je bilo pametno da se onoliko opustiš, pa da pomisliš da će fora doveka da prolazi. Da ti razmišljanje bude lakše, tu je onaj polomljeni nos, kao razbijeni krčag iz naslova, da te podseća: možeš kako hoćeš - ne možeš dokle hoćeš.

Godinama je dolazio nepozvan na svadbena veselja. Popodne-predveče, kad se svatovi opuste, ulazio bi u salu, u svečanom odelu i sa buketom cveća u ruci. Birao bi neko neupadljivo mesto, tamo bi sedeo, jeo, pio i povremeno se srdačno osmehivao ako mu se učini da ga neko gleda. Pošto se lepo založi, diskretno bi se udaljio, ponekad uzevši onaj buket cveća koji je doneo (ili neki svežiji, da ima za sledeći put).
Jedne večeri, na njegov srdačan osmeh odgovorio mu je jedan još srdačniji: ka "njegovom" stolu uputio se jedan trokrilni dobričina:
- Dobro veče, prijatelju, dobro mi došao!
- Dobro veče i srećno veselje. – odgovori ovaj žvaćući pečenje.
- Ja sam Raša, ponosni otac, ovo je naš veliki dan!
- Drago mi je, gazda Rašo, Ivan.
- Nego, ne zamerite, da vas nešto pitam: mi se svi ovde znamo, a... ovaj... neki... ovaj... pitaju: ko ste vi?
- A, to? - ne prestajući da žvaće, odgovori onaj. - Ja sam sa mladine strane.
- Znači, oružar?
- Kako to mislite?
- Lepo, prijatelju: ja svog sina ženim "dugom puškom, nemilom đevojkom". Kaka bre mladina strana, mamicu li ti alavu, ovo je ispraćaj u vojsku!

Komentari

Ne zna čovek da l' je bolje defka ili primer!

neosporan književni talenat poseduješ, čak pomalo i neobičan. Ovo ti kažem ja, koji sam imao prejaku trojku iz književnosti u srednjoj gde je najzajebanija profesorka srpskog jezika i književnosti predavala.

fino fino
odavno ne procitah ovako dobru defku medju novima

Фала ви, људови.

Dao sam i ja plus, ja sam imao isto 3 iz srpskog ali sam na sastavima dobijao uvek 4 ili 5 profesorka nije bila stroga bila je fina. Po meni nista posebno u skoli mozda za 5 na 4 ovako trojka. Na vukajliji cim se napise neka mudroserija sa vise od 5 recenica gramaticki ispravnih odma se obasipa komplimentima gde ljudi najozbiljnije misle da autor ima dovoljno talenta da pise knjigu. Mislim da se to cesto desavalo sa onim Vorteksom sto ima stranicu djevdjir zaboravio sam mu ime. Knjizevnost je jedna toliko zajebana stvar da ja mislim da jedan amater ne bi mogao posle 20 godina vezbe da napise pricu za decu na 30 strana a da bude kompletno knjizevno kvalitetna.

Без бриге, Бергасе, управо зато ништа белетристички није објављено под мојим именом. Нити ће (барем док сам у овој памети, у супротном не гарантујем).

Uf... Ovo je osvezenje
+

bergase, mislio sam konkretno na primer sa dijalogom, po meni je baš solidno naracijski izvedeno, kao da sam pročitao neki tekst u čitanci za 7. razred, jebiga, ima sad tu ona ''мамицу ли ти алаву'' pa se možda ne bi našla tu, ali u nekoj lektiri, da :)

Фрајкорe, to je neki perfekcionizam, šta li?

Перфекционизам?! Таман посла. Само сам хтео да кажем да сам разумео шта је Бергас хтео да каже (ако ме разумеш шта хоћу да кажем).
И доста тога је у праву. Можда мало преоштро, јер човек је газда своје речи само дотле док она не изађе из њега. Од тог тренутка, она је понајмање његова, изложена је "на изволте" и легитимно је свако коментарисање и процена.
Са завршним делом се апсолутно слажем: пуно нас је који знамо сва слова и правопис, волимо да читамо итд, па опет не значи да смо сви за књижевнике.