
Sranje od kojih se ljudi koji ih upućuju, osjećaju pristojno; naročito na ulici kod ljudi koje prvi put sretnu. Kimni glavom i produži svojim putem, seronjo.
Nitko ne želi uspostaviti kontakt s tobom. Ako se osjećaš loše, moraš reći dobro barem jer ljudi ne očekuju da ih vandaliziraš sa svojim govnarijama koje vučeš u svome životu.
- Kako si?
- Ugini.
- Što ima novo, legendo?
- Legendo, nismo se vidili od srednje. Ni tada mi nisi bio drag.
- Gura li se?
- To mi je u opisu posla. Vidiš da guram frižider u Metroa.
- Držiš li se, stari?
- Dok me nisi nazvao starim, jesam.
- Kako žena i djeca?
- Rastavili smo se. Djecu viđam za praznike. Kada želim znati kako su, nazovem njihovog očuha.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.