Svi gledamo svijet oko sebe iz vlastitog kuta gledanja.
Neki će se zapitati pa zar i drukčije postoji?
Sad ću upotrijebiti onu otrcanu frazu da se možemo staviti u tuđu kožu što još zovu i zlatni standard ponašanja.
Ni ona nije precizna zato jer obuhvaćan samo jedan oblik viđenja i to negativan.
" Ubio ženu i ljubavnika." " Što bi ti učinio?" i milijun sličnih primjera.
Pa smo napredovali i do srebrnog standarda ponašanja; kad se ne možemo staviti u tuđu kožu, ali svejedno ne uradimo neku radnju jer znamo da se toj osobi neće svidjeti.
Nećeš pripaliti u prijateljevom stanu, već ćeš izaći na balkon jer znaš da ne voliš da mu se usmrdi stan.
Opet, s ovime smo samo zagrebli vrh površine.
Toliko smo opsjednuti sa sobom da pomislimo ako neki ljudi nemaju ono što mi imamo, da automatski propuštaju nešto značajno.
Nedostatak formalnog obrazovanja u zemljama trećeg svijeta znači, po našem gledištu, da su uskraćeni za intelektualni razvoj.
Mi na Zapadu smo navikli opažati svijet samo umom i mislimo da je jedino time možemo razumjeti svijet oko sebe.
Vid nam je najbitniji i otuda i izreka "vjerujem samo ono što vidim vlastitim očima" što je apsurdno jer zanemarujemo ostala osjetila.
Prvotni instinkt nam je sasvim točan za razliku od strukturalnih analiza gdje se prevarimo ili dođemo do prvotnog instinkta verbalizirajući ga pritom.
Mi smo svi povezani na nekoj dubljoj razini i podsvjesno primamo informacije iz okoline.
Moramo osjećati svijet oko sebe jer inače svijet gubi svoj smisao.
Moramo prestati gledati samo zato da bi utvrdili da su stvari na svojem mjestu, već moramo VIDJETI što znači opažati suštinu stvari.
Da umjesto drva kojeg gledamo ne vidimo samo udaljenost među nama i njegovu prisutnost, to jest stalnost, već živo biće ili energetsku strukturu koja ima svoje zakonitosti i mogućnost spoznaje kao i Mi.
Tko zna, možda je ovo samo moj kut gledanja?
