
Svi mi imamo po jednu kutiju gde stavljamo one stvari koje su nam naročito drage. Kada nas nostalgija ponese otvorimo je i čitamo stara pisma, stare leksikone i spomenare, sećamo se lepih i ružnih vremena, izgubljenih ljubavi i smešnih događaja. Nekada se tu nađe pramen kose iz detinjstva jedne naše drugarice ili druga, kamen sa ekskurzije gde smo poslednji put bili i naravno pregršt požutelih slika sa posvetama: "Najboljoj prijateljici za uspomenu i dugo sećanje", "Danas je dan, kada sam poželeo da ti kažem da te volim, 16.09.1998." "Ne zaboravi me".
U ovoj novoj virtuelnoj eri tehnike i interneta, ulogu kutije sa uspomenama preuzima naš hard disk i u njemu: *.txt, *.dbb, *.jpg, *.html, *.doc i ostali fajlovi, koji ne mirišu na požutele papire i ne sadrže posvetu:"Ova moja uspomena ako ti je kratka, ti joj dodaj čokolade pa će biti slatka".
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+
:(
Nažalost.
+