
Mnogo zajebana skupina ljudi. Čuvari Vukove tvorevine. Ispravljaju nas u govoru i u pisanju pozivajući se na gramatiku kao popovi na Bibliju, dok mi njih ispravljamo u mišljenju iznoseći u svoju odbranu slobodu umjetničkog izražavanja i primjere iz svakodnevnog života.
-E, gosn' lingvista, 'vako, imam pitanje, kako je najpravilnije da se kaže ono kad..
-Pridjev 'pravilno' se ne poredi, kao prvo.
-A?
-Kažem da nema najpravilnije, ima pravilno i nepravilno.
-E?
-Da, da. Šta ste ono krenuli da me pitate?
-Ma da ti ja kažem tebi sad, nisi u pravu, pazi..
-Nije potrebno da koristite dva puta zamjen..
-Ma boli me patka. Evo kad smo kod toga, dobjasnim ja tebi. Ta patkica kod petnaestogodišnjaka je sasvim pravilna, zdrava, prava, jelte... I vidiš kad naraste junoša malo, a sa njim i donji ekstremni ekstremitet, da se tako duhovito izrazim, ne može se reći da je i on samo pravilan. On je, jebiga, pravilniji. A ako je mali još i talenat, pa prebaci dvadeseticu u centimetrima, e takva ti je kurčina onda najpravilnija! Aj' sad žimiti, jeb'o me pas đe i nađoh tebe da pitam išta.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
KuuuuuUUl!