Još jedan biser prirode. Da djevojke imaju oči muškarca i da pred ogledalom ne obraćaju pažnju samo na svoje mane, nikad ne bi izlazile iz ove volšebnosti od tkanine. Kakvi gromoglasni dekoltei, kakve suknjice na pola dupeta, kakve providne bluze bačene preko golog tijela. Mislim, sve je to lijepo, i kači poglede u prolazu kao čičke. Ali, staviš li sve u izlog, niko neće ući u prodavnicu. Subjektivan doživljaj je najbitniji doživaljaj, jer inače su sve iste.
Bilo koja boja. Bijela recimo, prošarima sitnim detaljima ljeta. Bretele ili tanki kratki rukavi koji otkrivaju sitna ramena. Pogled luta dalje i nailazi na brazde grudi prekrivene cvijetnim dezenom koje tjeraju na dugo razmišljanje i imaš sreće ako si skrenuo pogled prije neko potpuno otploviš. Već po malo omamljen, pipaš okom dalje, pratiš liniju koja vodi ka struku, prateći paralelno liniju tijela, ne previše blizu, da koža ima prostora da diše i ne previše daleko, tek da možeš da osjetiš taj dah i sinhronizuješ sa sopstvenim. Zatim široki donji dio koji doseže do koljenja, blago ih sakrivajući pružajući im priliku da kidnu ispod ruba haljine pri svakom koraku. Svaki taj bljesak zaustavlja vrijeme, dah i misli tjerajući srce da galopira otkucajima. Opažaš ruke posađene u ogromne džepove sa strane, pomoću kojih procjenjuješ oblik i položaj butina. Pogađaš njihov ritam. Zaželiš da zariješ zube u njih.
