Prijava
   

Ljubav na prvi hejt

Jedna prilično česta pojava u ljudskom svetu. Prvo nešto ti se ne sviđa i napljuješ ga najstrašnije, kako bi nakon toga shvatio da je to ipak potpuno suprotno. Ili ne moraš da ga napljuješ, ali si prosto revoltiran okolnostima u kojima si se sreo prvi put sa određenim predmetom ili osobom. Neki kažu da su hejteri prikriveni obožavaoci, nekad imam osećaj da stvarno jesu. Samo što neće da priznaju. Naročito u hejt raspoloženju. A onda prođu godine i ljudi se promene, shvate da su živeli u mehuru od sapunice, koji je pukao (If you know what I mean) i onda prihvate. Ili se opamete. Ili shvate da mladost prolazi i da je život ruža koja živi koliko i druge ruže, samo jedno jutro, što bi rekao jedan barokni pisac. Ili prosto izgube glavu.

Učenik: ne mogu ja ovu knjigu da čitam. Mrzim zločin i kaznu. Mrzim nastavnike, mrzim školu.
Sedam godina kasnije...
Postdiplomac: e, znaš kako sam dobru knjigu pročitao... Zločin i kaznu. Kakva virtuoznost u pisanju. Uf. A onaj lik Raskoljnikov, ubio babu bez razloga, zamisli! Tako i meni dođe nekad.

Negde na izvesnom ženskom forumu...
FluffySnowflake: Da li mi verujete, postojao je jedan lik u tom nekom društvu kojeg nisam mogla da smislim, ali uopšte. I nakon nekog vremena se ne vidimo, kad ono posle par godina, vidim ga i sva lepa sećanja za koja me njegov lik vezuju mi se vrate, ja probam sa njim i nastavim da se vučem sa njim još nekoliko godina i sve ostalo je istorija. Ali bukvalno.

Negde na internetu neki rezime:
I kao što svi znamo, u romanu stoji kako se gospođa de Turvel, čvrsta katolkinja, informisana, prilično dugo nećkala, dok se napokon nije predala šapama ozloglašenog ljubavnika grofa de Valmona da se toliko zaljubila u njega (i on u nju iako nije imao najčistije namere) da se nakon što je on poginuo, za njim od ljubavi i njen život ugasio.