Najljepša od svih paranoja, ali i najsurovija. To ti ide ovako:
Ludo se zaljubiš, totalno otkačiš za njom. I onda utripuješ da je sve šta ona radi povezano na neki način sa tvojom nebitnom malenkošću.
- Gledaš je kako lagano juri niz hodnik i baš na samom kraju kao slučajno se okrene... Zbog tebe sigurno, tebe koji stojiš tamo u uglu prolaza kao manijak i ne trepćući bleneš u nju dok ti sočiva tandrču po patosu.
- U školi ste u susjednim učionicama. Provalio si da ona često ima poriv da sjedne i ponavlja gradivo na klupi baš ispred tvoje učionice. Možda zato što je to jedina klupa u ovom dijelu škole? Ma ne, sigurno je to zbog tebe... Da bi mogla da te gleda kako izvodiš najgore moguće gluposti krajičkom oka prateći njene reakcije.
- Kada se sretnete na ulici ti hrabro gledaš u nebeska prostranstva ali si siguran da njen pogled leži na tebi. Svjestan si toga da će čak i nakon mimoilaska da gleda u tebe dok dobrano ne zamakneš, i pružaš joj to zadovoljstvo ne okrećući se.
- U hodniku za vrijeme velikog odmora čuješ da ona sluša stvari tvog omiljenog benda. Možda zato jer ih i ona sluša? Ma ne... Sigurno je to zbog tebe, da ti privuče pažnju. Odlučio si da se malo poigravaš i kao kuliraš praveći se da ne čuješ. Zvonilo za kraj odmora, ona ulazi u učionicu... Možda si ipak mogao da joj priđeš... Ma ne, vrijeme će ojačati vašu ljubav, čekaćeš još malo.
Jednog dana je vidiš sa momkom. Staneš zbunjen i povrijeđen dok oni prolaze pored tebe kao pored groblja... Kasnije je zamrziš iz dna duše jer se okrutno poigravala sa tvojim osjećanjima, a ne preispituješ sebe i svoje glupe paranoične maštarije za vrijeme zaljubljenosti. Zašto joj nisi prišao?
Sta se smijes covjeku, vidis da ga je uhvatila nostalgicna depresija/depresivna nostalgija...
Једног дана, спазих је са другим, загрљену у сенци кестена..