
Loboda je naziv za dosadnog, najčešće i dokonog čoveka. Uz to, loboda je često izbegavan pojedinac, tj. onaj član društva kojeg drugi neprestano izbegavaju. Ovaj izraz se uglavnom koristi u Banatu. Stari ljudi su izraz koristili za besposlenog čoveka kako bi ga naružili i kako-tako podstakli da postane vredniji. Neretko se lobodom nazivaju i ljudi koji vole mnogo znati, tj. tipične spletkuše, a opet besposličari. To su, kako se u narodu kaže, tipične "dosade Božije".
Ranije su deca u Banatu, kada vide kakvog vandrokaša, pijanicu ili besposličara, vikala ulicom "eno, ide čiča-Loboda". Na to su se još mlađa deca plašila i utrčavala u kuće krijući se da ih čiča-Loboda ne odnese nekuda. Dešavalo se da i roditelji plaše svoju decu izrazom da će ih "čiča-Loboda sve potamaniti". U nekim selima se ovaj izraz odomaćio i za starije ljude, pa tako imamo izraze: "baba Loboda", "deda Loboda", "tetka Loboda" itd... Bivalo je primera da su stari Banaćani, ukoliko im se nije svideo neko od "viđenijih" ljudi u selu (npr.notaroš, učitelj ili sveštenik), nadevali istima baš taj nadimak-Loboda.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.