
Rečenica kojom su roditelji stavljali tačku na svaku dalju raspravu. Uz to je normalno išao i sevajući pogled, pa ta ako baš imaš muda probaj da im se suprotstaviš, mada u tom trenutku to i nije baš preporučljivo. U velikom broju slučajeva roditelji i nisu bili u pravu, ali je to bila mera vaspitanja kojom se gradio autoritet i stavljalo deci do znanja da se reč roditelja mora poštovati. U poslednje vreme se ova pedagoška mera malo izgubila u narodu, ali bi je trebalo vratiti jer su razmaženost i nevaspitanost kod današnje dece stvarno uzeli maha.
Otac: Milane, uzmi onaj žuti ceger iz kujne i idi do prodavnice da kupiš pivo.
Sin: Ma daj ćale, šta će mi taj ružni ceger, imaju kese u prodavnici pa ću nositi pivo u njima.
Otac: Slušaj me kad ti kažem, te kese su slabe i nikakve, može da ti se pocepaju i da razbiješ sve. Uzmi taj ceger.
Sin: Pa mogu da stavim pivo u dve kese, sigurnije ce biti... Uostalom ko još nosi pivo u cegeru za pijac?!
Otac: Uzećeš ceger i u njemu ćeš doneti pivo! Jasno? Uradićeš kao što sam ti rekao! Pa makar bilo i naopako!
Sin: Dobro...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ne mogu da verujem. Svaka čast.
Hvala. I stvarno deluje, provereno! :)
a danas:
Otac: Milane, uzmi onaj žuti ceger iz kujne i idi do prodavnice da kupiš pivo.
Milan: Aj cao, kupi i meni koka kolu.
Otac: Ne sine, ti ides, moli te tata.
Milan: Ma nema sanse cale, ajde polako, ajde